Mitropolit Dositej Vasić (1877.-1945.) rođen je u Beogradu 5. prosinca 1877. godine. Gimnaziju i sjemenište završio je u rodnom gradu, magistrirao 1904. godine na Kijevskoj bogoslovnoj akademiji te potom studirao filozofiju u Leipzigu. Zamonašio se još kao student sjemeništa i zaređen je u čin jerođakona. Za zamjenika Bogoslovije Svetog Save u Beogradu imenovan je 1907. godine, a dvije godine potom nastavlja studij na Sorboni i Višoj školi društvenih nauka. Krajem 1910. godine odlazi u Ženevu, gdje ostaje studirato do izbijanja Balkanskog rata.

Sveti arhijerejski sinod Kraljevine Srbije izabrao ga je za episkopa Niša u svibnju 1913. godine, a istog mjeseca je i posvećen. Nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata poslan je u internaciju, odakle se vraća 1918. godine. Poslije rata obnaša dužnost potpredsjednika Središnjeg arhijerejskog vijeća te u tom svojstvu sudjeluje u pregovorima s Carigradskom patrijaršijom o obnavljanju Srpske patrijaršije. Tri godine je djelovao i kao misionar u Čehoslovačkoj, održavajući stalne kontakte s njezinom mladom Pravoslavnom crkvom.

Nakon stvaranja Zagrebačke mitropolije 1931. godine dolazi na njezino čelo i biva izabran za njezina prvog metropolita. Cijeli se život bavio raznovrsnim pastoralnim i dobrotvornim radom, snažno se zauzimajući oko osposobljavanja pravoslavnih monahinja za rad u bolnicama. Upravljao je Gornjokarlovačkom i banjolučkom eparhijom, a za vrijeme bolesti srpskog patrijarha Varnave, kao najstariji član Sinode, upravljao je poslovima Srpske pravoslavne crkve te, nakon patrijarhove smrti i do izbora patrijarha Gavrila 1938., upravljao i Arhiepiskopijom beogradsko-karlovačkom.

Po izbijanju Drugoga svjetskog rata, mitropolit Dositej zatvoren je u Zagrebu, gdje je pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima bio pretučen i fizički zlostavljan. Nakon toga je premješten u manastir Vavedenje u Beogradu, gdje su o njemu sve do njegove smrti brinule monahinje.