Ekumenski sabor naziv je za sastanke biskupa cijele Crkve u prvim stoljećima kršćanstva na kojima su razgovarali i odlučivali o crkvenom nauku i djelovanju. Prvih osma ekumenskih sabora priznaju i Katolička i Pravoslavne crkve. Svi su se održali na Istoku u razdoblju između 4. i 9. stoljeća. Sedmi ekumenski, ili Drugi nicejski sabor, kako se još zove prema mjestu održavanja (Niceja), održan je 787. godine, a sazvali su ga carica Irena i namjesnici maloljetnog Konstantina VI., da bi se našlo rješenje o ikonoklazmu. Naime, Leon III. Izaurijski izdao je 727., a Kopronin 754., edikt kojim se zabranjuje štovanje ikona te likovno predstavljanje božanskih i svetih likova. Zahvaljujući zalaganju Ivana Damaščanina i drugih branitelja štovanja ikona, carica Irena je, uz podršku patrijarha Tarasija i uz pristanak pape Hadrijana I., sazvala Sabor, na kojem je sudjelovalo oko 350 Otaca, kršćana s teološkim i duhovnim autoritetom. Ovaj Sabor iz 787. godine poništava odluke Sabora iz 754. godine i formulira učenje prema kojem je predmet štovanja osoba predstavljena na ikoni, a ne sama ikona, te da treba vidjeti razliku između obožavanja, koje priliči samo Bogu, i poštovanja, koje dolikuje svetima. Iako ovo učenje nije prihvaćeno u svim kršćanskim denominacijama (protive mu se pojedine Protestantske crkve), autoritet Otaca prisutnih na VIII. ekumenskom saboru, prema načelu ”jednodušnog suglasja Otaca” (lat. consensus unanimis Patrum), omogućio je opstanak ikonoborstva.