Papa Franjo, ”Različiti i ujedinjeni. Komuniciram, dakle jesam”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2021. 

Kršćanska sadašnjost, u biblioteci ”Ekumena”, objavila je tri knjige pape Franje: ovu o bratstvu i komunikaciji među ljudima 2021., o molitvi (Molitva. Dah novoga života) 2020. te o kršćanskom čitanju ekoloških izazova (Naša majka Zemlja) također 2021., sve tri u prijevodu Tomislava Kasića.

Sve tri knjige dio su niza ”Razmjena darova” (tal. Scambio dei doni) kojima Kršćanska sadašnjost postaje dionikom velikoga međunarodnog projekta Vatikanske izdavačke kuće (Libreria Editrice Vaticana). Niz ”Razmjena darova” ima ekumenski značaj: naglašava važnost veza koje ujedinjuju kršćane raznih vjeroispovijesti u brojnim područjima vjerskoga i društvenoga života.

Ono što povezuje ove tri knjige način je na koji su sastavljene, važnost odabranih tema i predgovori. Sve tri su kompilacije Franjinih dnevnih razmatranja u kapelici Doma svete Marte (gdje stanuje i gdje, kad god može, služi jutarnja euharistijska slavlja) te ulomaka vezanih uz odabranu temu iz različitih prigoda obraćanja ljudima.

Doimaju se kao koherentne cjeline jer su teme ono najvažnije što Papa želi reći Crkvi i svijetu te što neprestance ponavlja: važnost molitve kao hrane i mjesta nadahnuća, ekološko obraćenje nužno za očuvanje našega planeta te bratstvo kao temelj opstanka ljudske vrste i onoga najboljega u čovjeku. Predgovore su napisali: moskovski patrijarh Kiril, ekumenski patrijarh Bartolomej i nadbiskup Canterburyja Justin P. Welby, što je već po sebi također važna poruka.

Knjiga ”Različiti i ujedinjeni” objedinjuje govore, propovijedi i kateheze pape Franje na temu međuljudskih odnosa na različitim razinama i među različitim skupinama. Podnaslov ”Komuniciram, dakle jesam” želi naglasiti komunikaciju – način na koji izlazimo jedni drugima ususret – kao umijeće sebedarja i prihvaćanja drugoga kao dara.

U svezak čitatelja uvodi predgovor nadbiskupa Canterburyja Justina Welbyja, predvoditelja Anglikanske crkve, u kojemu sažima misao pape Franje da su najljepši i najplodniji od ovih odnosa ”temeljeni na ljubavi koju Bog ima za nas”. Moto predgovora je citat iz Pavlove Poslanice Rimljanima: ”Tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu” (Rim 12,5).

Knjiga je podijeljena u pet poglavlja. U prvom poglavlju, ”Naša vjera u Boga odnosā”, okupljeni su tekstovi posvećeni razmišljanja o Bogu kao ljubavi, o njegovoj komunikaciji sebe kroz Isusa, o odnosu ljubavi i istine te o vjeri kakva rasvjetljuje sve ljudske odnose.

Drugo poglavlje knjige okuplja Papine kateheze o obitelji, izgovorene tijekom njegovih redovitih audijencija srijedom.

U poglavlju ”Neprijatelji jedinstva” papa Franjo se bavi onime što se suprotstavlja ljubavi. Za njega su to: laž, prijetvornost, ogovaranje, zatvorenost dijalogu, duhovni individualizam, pokorenost sebičnosti i udobnosti, virtualni mediji, ljubav bez istine, kao i nametanje istine.

Četvrto poglavlje knjige posvećeno je življenju uzajamne ljubavi na različitim razinama: među kršćanima, u Crkvi, kao sveopće bratstvo. Papa Franjo pritom naglašava iznimnu važnost dijaloga za koji je prije svega nužna poniznost.

Ovdje ćemo se zadržati na glavnim polazištima iz kojih Franjo razvija svoja razmišljanja o komunikaciji, dijalogu i zajedništvu. S jedne strane, to je razumijevanje samih pojmova, a s druge strane, motrenje njihova ozbiljenja u Isusovom životu te Isusov poziv na otvorenost drugome, uvažavanje i izgradnju zajedništva.

To se, dakako, odnosi na sve naše međuljudske odnose: u obitelji, među prijateljima, susjedima i poznanicima, među braćom i sestrama po vjeri, među kršćanima različitih denominacija, među ljudima koji pripadaju različitim uvjerenjima, svjetonazorima i vjerama. Riječju: među svim ljudima.

Svoja opća promišljanja papa Franjo posebice razvija u posljednjem poglavlju, dosad neobjavljenom, pod naslovom ”S Isusovim pogledom”. U njemu razmatra evanđeljsku zgodu o bogatom mladiću koji pita Isusa što mora učini da baštini život vječni (Mk 10, 17-27). Papa Franjo se posebice zadržava na ključnom detalju u opisu njihova susreta: ”Isus ga je pogledao i zavolio”.

Brojni Isusovi susreti na njegovom putu palestinskim putovima obasjani su tim pogledom punim ljubavi prema svakom čovjeku. Papa Franjo podsjeća na Matejev poziv, noćni dijalog s Nikodemom, sa Samarijankom kod Jakovljeva zdenca, sa ženom Kanaankom ili Zakejom.

Takvim pogledom Isus gleda i Judu, nazivajući ga prijateljem u trenutku dok ga ovaj izdaje poljupcem, ili Petra koji niječe da poznaje uhapšena Isusa… Isusov pogled – naglašava Papa – svjedoči samo jedno: Bog je ljubav. I taj Isusov pogled pun ljubavi pogled je upućen i svima nama: ako ga prihvatimo, on nam omogućuje da i mi druge gledamo s ljubavlju.

Danas, posebice u tzv. u zapadnim društvima – piše papa Franjo – nitko više ne gleda drugoga u oči. Ako i pogleda, to izaziva osjećaj nelagode i reakcije kao da smo suočeni s opasnošću…

Da bismo mogli drugoga pogledati u oči, treba nam – kaže Papa – osjećaj za poeziju, tj. osjećaj za promatranje, zaustavljanje i otvaranje i sebi i drugima u tom znaku velikodušnosti i zahvalnosti. Bez toga ”viška” poezije, bez tog dara – nastavlja –ne može se dogoditi autentični susret niti doista ljudska komunikacija.

Ljudi komuniciraju ne samo zato što razmjenjuju informacije, već i zato što pokušavaju izgraditi zajedništvo. ”Riječi stoga moraju biti poput mostova izgrađenih da spoje različite pozicije, da stvore zajednički temelj, mjesto susreta, suočavanja i rasta”.

No, da bi se to dogodilo, treba u svakoj prigodi za komunikaciju uložiti napor, doživjeti ju kao autentični i nepovršni susret što se otvara ”plodnom i poticajnom dijalogu koji pokreće dinamiku kadru poremetiti i transformirati predispozicije, tj. koja otvara prema promjeni i obraćenju”.

U temelju svakog oblika komunikacije i ljudskog odnosa nalazi se volja za slušanjem drugoga. ”Bez ovog pogleda ljubavi, ljudska komunikacija, dijalog među ljudima – primjećuje Papa – može lako postati tek dijalektički dvoboj”.

Ovaj pogled ljubavi, naprotiv, otkriva da je u pitanju mnogo više od rasprave i razmjene stavova – ”sam smisao postojanja, moj i onaj mog sugovornika“. U tom smislu, primjećuje Papa, moramo naučiti ”lekciju svetog kardinala Johna Henryja Newmana”. Njegovo se promišljanje posebice ”usredotočilo na dimenziju imaginacije i raspoloživosti srca koje ima važniju ulogu od razuma”. U međuljudskim odnosima iz srca dolazi volja za zajedništvo, a u vjerničkom životu iskustvo vjere.

Podsjećajući na ono što je rekao 4. veljače 2019. na međureligijskom susretu u Abu Dhabiju, Papa dodaje da je za dijalog potrebna hrabrost.

Učinkovit dijalog ”pretpostavlja vlastiti identitet kojega se ne smije odreći da bi se svidjelo drugome”. Ali u isto vrijeme, dijalog zahtijeva hrabrost drugosti kakva podrazumijeva potpuno priznanje drugoga i njegove slobode. ”Bez slobode, čovjek više nije dijete ljudske obitelji, nego rob”.

Hrabrost drugosti je duša dijalog, koja počiva na iskrenosti namjera. U svemu tome molitva je nezaobilazna: ako utjelovljuje hrabrost drugosti prema Bogu, u iskrenosti nakane, pročišćava srce od povlačenja u sebe. Identitet i drugost, dodaje papa Franjo, idu zajedno.

Priznanje drugosti, da bi bilo potpuno, mora se ”otvoriti prema priznavanju slobode drugoga“. Ova je točka, naglašava Papa, ključna. Isus je u priči iz evanđelja mladića ”pogledao i zavolio”. Isus drugoga ne gleda kao na prizor, nego kao na osobu, kao na dar, kao na biće što ga je Bog stvorio iz ljubavi i stavio na njegov put.

”Popravivši to, on je volio”. Isus na drugoga ne gleda kao na ”spektakl”, nego kao na osobu, kao dar, kao na biće koje je Bog htio slobodno (iz ljubavi) stvoriti i staviti mu na put. U pogledu punom ljubavi već je uključena dimenzija slobode.

Volimo samo u slobodi i samo autentična ljubav druge čini i ostavlja slobodnima. Sloboda je za Papu ”bitan začin koji postojanje ljudi na zemlji čini doista ljudskim, a samim time i svaki čin komunikacije”. Bez slobode nema istine, a svaki odnos postaje fikcija, licemjerje, klizi prema površnosti ili, još gore, prema instrumentalizaciji.

Papa potom primjećuje da ”ljubiti znači biti otvoren riziku”. Gledajući mladića ispred sebe, ne motri ga kritički kako bi pronašao njegove slabe točke, nego ga vidi ”kao da je upravo izašao iz stvoriteljskih ruku Boga Oca i sretan je zbog njegova postojanja”, voli ga i, odgovarajući na njegovo pitanje o mogućnosti vječnog života, poziva ga da ”prevlada sve zatvore i rane kroz te se otvori za budućnost cjelovitosti”.

Kao učenici Isusa Krista pozvani smo na dijalog i susret. Od nas se očekuje da budemo gostoljubivi i otvoreni za sve ljude, uključujući one koji misle drugačije od nas ili koji imaju oprečna mišljenja. Također smo pozvani dijeliti istinu da je Božja ljubav prema nama u Isusu Kristu.

”Isus traži od nas da ne usmjerimo pogled na ono što nas dijeli, nego na ono što nas ujedinjuje, nastojeći bolje upoznati, voljeti i dijeliti bogatstvo Božje i Isusove ljubavi” – piše papa Franjo. Isusova ljubav postaje temeljem ljudske solidarnosti i čini nas sposobnima prevladati barijere vlastitih slabosti i predrasuda. Isusova ljubav u nama stvara mostove, poučava nove putove i pokreće dinamiku bratstva.

U svojoj zajedničkoj deklaraciji [od 25. svibnja 2014.] papa Franjo i ekumenski patrijarh, Bartolomej I., izjavili su: ”Duboko smo uvjereni da su jedino moguće sredstvo postizanja mira ne oružje, nego dijalog, opraštanje i pomirenje. No, kao ljudska bića stvorena na sliku Božju, zajedno smo vezani u odnos jedni s drugima. Obveza je svakoga od nas da radimo na pomirenju među ljudima i na pomirenju ljudskih bića s Bogom”.

”Neka se Božji pogled uvijek nadvija nad naš život, a mi, s naše strane, ulazeći u odnos i komunicirajući s drugim ljudima, imajmo isti pogled kao Isus, koji nas gleda očima punima besplatne i velikodušne ljubavi, do potpunog darivanja sebe”.