Ako u židovskoj povijesti postoji dan što ga možemo nazvati najtužnijim danom, onda je to zasigurno Tiša B’Av, odnosno deveti dan hebrejskog mjeseca ava. Uz taj dan (mjesec) vezuju se brojne tragedije i nevolje židovskog naroda, između ostaloga i Nabukadonosorovo razaranje Jeruzalema i (prvoga) Hrama 586. godine i odvođenje Izraelaca u babilonsko ropstvo, Titovo zauzimanje Jeruzalema i uništenje (drugoga) Hrama 70. godine, rimsko gušenje posljednjeg židovskog ustanka pod vodstvom Bar Kohbe 135. godine, kao i potpuno uništenje Jeruzalema pet godina potom, otkada traju i dva tisućljeća izgona židovskog naroda iz Judeje, progon Židova iz Engleske 1290. godine, progon Židova iz Španjolske 1492. godine, kao i masovna deportacija Židova iz Varšavskog geta u Treblinku. Svi ovi strašni događaji zbili su se upravo u mjesecu avu. U znak žalosti iz sinagoga se uklanjaju svi ukrasi, uključujući parohet (zavjesu) ispred Ormara svetinje (Aron HaKodeš), bima (oltar) se prekriva crnim prekrivačem, prigušuje se rasvjeta. Kantor pjeva tužnim glasom, a ljudi sjede bosonogi na podu ili na niskim klupicama. Nakon molitve čitaju se kinot (tužbalice) i Eha (Jeremijine tužbalice).