U Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi stišala se jedna od bura u čaši vode. Epizoda je vrijedna osvrta zato što su ocrtana dva stava prema jogi rasprostranjena i izvan Srbije te što je riječ o kadrovima odnosa kršćan(stv)a prema drugim religijama ili samo praksama koje se više ili manje utemeljeno povezuju s tim religijama.

Na početku teksta objavljenog 18. siječnja na SPC-ovu mrežnom mjestu (sajtu) stoji da se ”u suočavanju sa različitim društvenim problemima i izazovima” Crkva prije svega obraća vjernicima, ali je ”uvek spremna da po određenim pitanjima bude i u dijalogu sa društvom u celini”.

Pa pogledajmo kako izgleda taj dijalog.

Joga koristi tijelu

Kad se radi o nedoumicama i medijski plasiranim kontroverz(ija)ama vezanim za duhovni i uopće život kršćana, Crkva je u obavezi ”svoj stav učiniti javnim, pritom ga ne namećući nikome”. Takav je slučaj i s ”aktuelnim promocijama kultova dalekoistočnog porekla i raznoraznih gurua”, a ”u takve dalekoistočne prakse spada i joga, u čiju se afirmaciju, nažalost, uključio i jedan srpski pravoslavni episkop”, piše u tekstu pod naslovom ”Ne širiti smutnju promocijom joge”.

Budući da se, tvrdnja je na SPC-ovu istoimenom mrežnom mjestu, ”bitne informacije o jogi” dobivaju već na početku studija teologije, ”niti jedan svršeni student ili čak doktor bogoslovskih nauka ne može osnovano tvrditi da ‘nema nikakva saznanja o jogi”’.

Premda se to u nepotpisanom tekstu ne navodi, očito je riječ o episkopu Düsseldorfa i cijele Njemačke, Grigoriju (Duriću).

”O jogi skoro da ne znam ništa”, ”u duhovnom smislu, stvarno ne znam ništa” i ”shvatio sam da je to i duhovna sfera, da nije samo fizička”, reče vladika u prilogu o jogi objavljenom 16. siječnja na Instagramu.

Grigorije je kazao da se u pravoslavlju uvijek osjećao i osjeća se dobro, te ”znam da nisam ni izdaleka dostigao ono što moja tradicija nudi, tako da nisam imao potrebu za nekom drugom duhovnom tradicijom”. Ali, ima potrebu reći da ”nije u našoj tradiciji duhovnoj, pravoslavnoj, da o bilo kome drugom govorimo ružno, a pogotovo ako o nečemu ili nekome ne znamo ništa, kao što – na primjer – ja ne znam o jogi”.

Jedino što zna, jer se raspitao kod liječnika i fizioterapeutu, je da ”joga stvarno daje neke vježbe koje su vrlo korisne za ljudsko t(ij)elo”. I čuo je ”od ljudi koji su se time bavili na nekom samo fizičkom nivou, a ne na duhovnom”, da se ”čovjek tu može naučiti strpljenju” jer te vježbe iziskuju dugotrajni rad.

Prema tome, ”ako ste dobar hrišćanin, ukor(ij)enjen u svojoj tradiciji, možete na fizičkom planu da vježbate i te vježbe – moje je to mišljenje”, poručio je vladika sa svojeg Instagrama.

Hinduistički nauk nespojiv s pravoslavljem

”Radi pastirske revnosti, zaštite poverenog naroda od sablazni i skretanja pažnje na pogrešna učenja koja se sve češće pojavljuju u vezi sa ovom temom”, u SPC-ovu tekstu navodi se pet ”činjenica”.

Prva je da je 2015. u priopćenju Sinoda Atenske arhiepiskopije povodom UN-ovog proglašavanja Svjetskog dana joge, koje su prenijeli i mediji u Srbiji, navedeno da je joga ”fundamentalno učenje religije hinduizma”, da nije jedna od vrsti fitnesa, da je ”apsolutno nespojiva sa pravoslavnom hrišćanskom verom” i da joj ”nema mesta u životima hrišćana”.

Druga je činjenica da je više pravoslavnih teologa kritiziralo promoviranje joge kao sustava ”religijski vrednosno neutralnih fizičkih i duhovnih” vježbi.

Tako je arhiepiskop albanski Anastazije (Janulatos) još prije nekoliko desetljeća ”jasno naveo jalovost pokušaja izdvajanja fizičkih vežbi joge od njihovog duhovnog korena”. ”Ono što prethodi i što sledi iza vežbi joge, i što mnogi ljudi čak i ne naslućuju, tesno je povezano sa sistemima meditacije, filosofsko-religijskim teorijama i postavkama hinduizma, uglavnom sa učenjem o reinkarnaciji”, riječi su toga vladike (i značajnog teologa).

U trećoj točki piše da je stereotip o jogi kao ”najsavršenijem” sustavu fizičkih vježbi, koji je neko vrijeme vladao u zapadnoj javnosti, prvi put ozbiljnije doveden u pitanje prije jednog desetljeća. Tada je New York Times objavio članak (znanstvenog novinara) Williama Broada ”Kako joga može upropastiti vaše tijelo” s navođenjem brojnih ”telesnih poremećaja i rizika po zdravlje” koji mogu nastupiti dugotrajnim vježbanjem joge.

Pod 4., čak i da se prihvati da se vježbe mogu promatrati sasvim neutralno ako nisu povezane s religijskim porukama – ”ako bi tako nešto uopšte bilo moguće, jer sekvence telesnih vežbi u jogi predstavljaju upravo religijske poruke (čuveni ‘Pozdrav Suncu’ je klasičan primer politeističke religijske poruke ‘upakovane’ u sekvencu fizičkih vežbi)” – pitanje je zašto vježbači odbijaju zamijeniti jogu ”alternativnim sistemima telesnih vežbi (poput pilatesa) koji po nekim istraživanjima imaju daleko veću učinkovitost na telesno zdravlje”.

”Razlog je sasvim jasan – izvođenje vežbi joge je itekako povezano sa duhovnošću, konkretno sa metodama umne meditacije koji su karakteristični za Daleki istok”, stoji u tekstu anonimnog (ili anonimnih) autora.

U posljednjoj točki stoji da su pravoslavni kršćani dužni odgovoriti ”na svaku pojavu religijskog sinkretizma, koji je potpuno stran našem biću”. Sveti Pajsije (Eznepidis) i Porfirije (Bajraktaris) govorili su protiv joge u bilo kojem obliku, ne razdvajajući u njoj tjelesne vježbe i duhovnu komponentu.

Dostatno je pročitati ”potresna pokajna svedočanstva” sv. Sofronija (Saharova) o razdoblju svoje mladosti kad je prakticirao jogu ”da svakom bude jasno ne samo da je praktikovanje joge nespojivo sa pravoslavnim hrišćanstvom (posebno sa njegovom isihastičkom tradicijom koja mnogima spolja deluje slično dalekoistočnim meditativnim tehnikama), već i da takvo praktikovanje nosi ogroman rizik od gubitka blagodati Božje”.

U zaključku članka ”Ne širiti smutnju promocijom joge” stoji da ”posebno naglašavajući da poštuje slobodan izbor svakoga da bira svoj duhovni put”, hoće li biti pravoslavni kršćanin ili poštovalac i pripadnik neke druge vjere ili učenja, ”imamo odgovornost prema svojim vernicima da svedočimo šta su vera i učenje Crkve, a šta je Njenom učenju strano, pa i suprotno”.

Konkretnije, ”jasno je da je neophodno da se naši pastiri, teolozi i doktori bogoslovskih nauka podsete makar elementarnih znanja o ovoj oblasti kako makar od njih ne bi dolazila smutnja u verni narod”.

Teologumenon vladike Grigorija?

Poduži autorski tekst bez označenog autora u pravilu znači stav uredništva, zapravo najutjecajnijeg kruga čelnika religijske zajednice o čijem je glasilu riječ. Tim više što se u tekstu ”Ne širiti smutnju promocijom joge” govori u ime Crkve. Podsjetimo: sajt SPC-a je dio Informativno-izdavačke ustanove SPC kojom predsjeda Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije, dopredsjednik je Njegovo Preosveštenstvo Episkop bački g. Irinej, a član Svetog arhijerejskog sinoda SPC odgovoran za rad Informativno-izdavačke ustanove je

Njegovo Preosveštenstvo Episkop zvorničko-tuzlanski g. Fotije.

Znakovito je da ”radi pastirske revnosti, zaštite poverenog naroda od sablazni” na internetskim stranicama SPC-a u tako učiteljsko-kritičkoj formi nisu učinjeni javnim stavovi o siromaštvu, korupciji, rialitizaciji, nasilju i sličnim društvenim problemima i izazovima povezanim s duhovnim, duševnim i tjelesnim životom kršćana. Gdje su prilozi tipa ”Ne širiti smutnju” – ”promocijom etnofiletizma” ili ”zataškavanjem pedofilije i seksualnog zlostavljanja”?

Teška je svetačko-hezihastičko-teološka artiljerija pokrenuta na kratki Instagram-prilog vladike. A kad bi se i inače tako strogo gledalo, bi li bilo ne episkopa nego sveca kojemu se ne bi mogle iz neke prigodne besjede izvući riječi koje vuku na to da je skrenuo u deizam, donatizam, komunizam, monofizitizam, papizam, panteizam ili što li već nauku (S)PC-a stranom, pa i suprotnom?

Da, nekim slučajem, mjerodavno mjesto na episkopa njemačkog blagonaklono gleda, i kad bi se baš moralo reagirati na instagramsku objavu, ne bi se, što se ono kaže, od ”miša” pravilo ”slona”. Vjerojatno bi barem podnaslov članka bio u stilu ”Ne širiti smutnju ‘pakiranjem’ Grigoriju”.

Pretpostavljam da bi se u tekstu – uz i dalje čvrsti gard protiv joge – pohvalilo što vladika nije imao potrebu za nekom drugom duhovnom tradicijom i što idealizira pravoslavlje, u čijoj tradiciji, kao što reče, nije o drugome ružno zboriti.

Ne bi li se Grigorijev stav da dobar, u svojoj tradiciji ukorijenjen kršćanin može upražnjavati jogu ”na fizičkom planu” prikazao kao, istina, u učiteljstvu i među teolozima manjinski, ali ipak teologumenon (u smislu dopuštene slobode mišljenja), pretpostavka koju treba podrobno argumentirati?

Odgovornost episkopa i laika sigurno nije i ne može biti ista. Ali, u pretpostavljenom bi se slučaju, prema riječima Grigorija, u čijim nastupima ne manjka ni prostodušnosti ni provociranja, cum grano salis, pokazala ne akrivija nego ikonomija poput one vidljive i u odnosu prema Novaku Đokoviću.

”Noleta” vole, da ne kažem obožavaju, i pripadnici crkvene elite, bez obzira na to što je ”jogadžija”. Sudeći prema tome kako veliki tenisač skače s joge na jogu, reklo bi se da ga nitko nije upozorio kako ona donosi golemi rizik od gubitka milosti Božje.

S druge strane, vladika Grigorije nije stilit ili socijalni naivac. Znajući kako se na njega gleda, trebao je ne prenositi što je čuo od stanovitih medicinara (valjda iz komšiluka), nego pronaći eventualno (po analogiji?) svetopisamsko i svetootačko pokriće te se opskrbiti mišljenjem kojega renomiranog (liberalnog) teologa, filozofa, religiologa ili medicinara.

Sve to ne bi stalo u kratko obraćanje Instagram-pučanstvu, pa ni u više objava, ali moglo bi poslužiti u ozbiljnom dijalogu o susretanju različitih oblika kršćanstva i ”sekularizirane” joge.

Grigorije se nakon postavljanja spornog videa oglasio i tekstom. O jogi govori ”isključivo kao o fizičkoj vježbi, bez praktikovanja njenih duhovnih dimenzija”. ”Jedino kao fizička vježba, lišena spiritualnih elemenata, joga je dopustiva za mene kao hrišćanina”, što ne znači da mora ili treba biti svima dopustiva (tj. da drugi moraju misliti poput njega).

”Svaki pokušaj da se ovaj video iskoristi kao svojevrsni vid moje saglasnosti za vježbanje joge na dubljem, duhovnom planu i izvan okvira koje sam upravo naveo – nedobronamjerno je izmještanje mojih riječi i stavova iz konteksta”, napisao je na svojem Instagram profilu.

Dakle, Grigorije ponavlja ono što je rekao i ograđuje se od zlonamjernih interpretacija. Problem je u tome što su SPC-u sumnjive ne samo duhovne (meditativne) nego i tjelovježbene dimenzije joge. 

Ikona umjesto slike osnivača aikida

Nakon SPC-ova osvrta, zabilježila je beogradska televizija N1, Grigorije je na svojem Instagramu, uz riječi ”Samo ću ovo ovdje ostaviti…”, postavio snimku dijela gostovanja prezbitera SPC-a Olivera Subotića u emisiji ”Pravoslavlje i/ili joga” na (crkvenoj) Televiziji Hram.

Paroh hrama svetog Aleksandra Nevskog u Beogradu, koji je i informatički inženjer te doktor socioloških znanosti, izjavio je da ”vežbe istezanja i nešto što je fizička jedna forma u jednom smislu, ukoliko je razvezana od religijske pozadine i ukoliko je uklopimo u drugi kontekst, recimo na nekom treningu nekog drugog sporta, pa ako se istežemo prema tim nekim (pravilima), to onda nije problematično, onda nije u religijskom kontekstu ni u kom slučaju”, objavio je N1 ono što je Grigorije prenio s TV Hrama.

Ako je navedeno i jedan dan stajalo na Grigorijevu Instagramu, onda je on istrgnuo Subotićeve riječi iz konteksta. Prije citiranoga svećenik kaže kako ”ne možemo reći da se joga može uklopiti u naš sistem verovanja i naš svetonazor”, a nakon citata kaže da ”joga kao joga u okviru sistema kakav je sada jeste” (problematična) i da ”kao sistem psiho-fizičkih vežbi nije spojiva s onim što je pravoslavni etos”.

Uostalom, govor o toj nespojivosti zauzima većinu Subotićeva gostovanja u ”Vrlinoslovu” TV Hrama u lipnju 2020. godine, a kad je spomenuo ”određene vežbe istezanja” zacijelo je mislio na, primjerice, zagrijavanje košarkaša.

Kako je episkop Grigorije ”promašio ceo fudbal” dokazuje i video prezbiterova predavanje u Australiji u ožujku 2020. godine. Među ostalim, Subotić je govorio i o ”konfuziji” s definiranjem joge, njezinih osam stupnjeva, da ju ”jedan autor” (Usharbudh Arya) dijeli na hollywoodsku, harvardsku, himalajsku te guru-jogu, spomenuo je da je u medicinu ušao yoga foot drop, ”čist fiziološki poremećaj” kao rezultat bavljenja jogom te je uopće njegov stav prema jogi ”izrazito kritičan”.

Subotić, koji se dugo bavio borilačkim vještinama, pitao je instruktore zašto se prije treninga poklone ideogramima na japanskom i pred slikom Moriheija Uešibe, osnivača aikida. ”Stavi ikonu Gospodnju, prekrsti se, počni trening s Oče naš”, rekao im je i tvrdi da su ga mnogi poslušali.

Ističući da nije isključiv glede mogućnosti spajanja dalekoistočnog nasljeđa ”sa našim životom”, Subotić je rekao da je pri Svetom arhijerejskom sinodu pokrenut ”program duhovnog vođenja trenera borilačkih veština”. Cilj je da ”iskorenimo meditaciju” i da ”unesemo hrišćanski duh” te učiti polaznike ne samo junaštvu nego i čojstvu.

Subotić misli da što se joge tiče ”ne možemo ništa učiniti u tom smislu i ne treba da pokušavamo, jer kakve zajednice svetlost ima sa tamom”.

Kad se spominju ”svjetlost” i ”tama” teško može biti prostora za dijalog. Koji ima smisla poglavito s neistomišljenicima, ljudima drugih svjetonazora, iz drugačijih kulturnih i civilizacijskih krugova.

No vratimo se u 2023. godinu. Grigorije, svojevrsni enfant terrible episkopata, (zasad) nije razmimoilaženje podignuo na stupanj diskusije tako što bi na tekst SPC-ova glasila odgovorio pozivanjem na određenu literaturu. Valjda ne očekujem previše od vladike koji je vidio svijeta i 2014. doktorirao teologiju na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu.

SPC je sa službenog elektroničkog mjesta dao svoj pravorijek o jogi. U međuvremenu nije postavljen još koji prilog, a vjernike koji hoće nešto više znati i druge radoznalce mogao je barem uputiti na rad ”Zašto je pravoslavno hrišćanstvo nespojivo sa jogom”. Objavljen je 2015., a autor je Oliver Subotić.

O jogi i kršćanstvu pisala je, primjerice, i Christine Mangala Frost. Da u SPC-u postoji sposobnost i spremnost za razmatranje odnosa hinduizma i pravoslavlja zacijelo bi dobro poslužila i knjiga koju je napisala ta obraćenica na pravoslavlje: The Human Icon. A Comparative Study of Hindu and Orthodox Christian Beliefs (Cambridge, 2017.).

U epizodu s jogom na mrežama su se uključili i stotine onih koji o temi znaju manje od Grigorija, ali ipak zauzimaju čvrsto, konačno stajalište, kao da su, mutatis mutandis, članovi nekog arhijerejskog sinoda ili rimskog dikasterija.

Naravno, bilo je i dobrih komentara, primjerice, u vezi sa zamjenjivanjem joge pilatesom. Pa i u SPC-ovu tekstu stoji da postoji sloboda izbora.

Ima ”meditac”, nema ”hindu”

Slobodnije rečeno, SPC-ov tekst protiv joge, jer se u njoj (navodno) ne može barem pri vježbanju odvojiti duhovno od fizičkog, paljba je po ”slonu” koji je prethodno napravljen od ”miša”. Vježbači joge su taj, uvjetno rečeno, ”miš”. Zapravo drugi ”miš”, jer je i od Grigorija napravljen slonovski problem.

Da su SPC-ovi govoritelji o jogi, uključujući i vladiku Grigorija, posjetili početnu stranicu Joga saveza Srbije zacijelo bi se promeškoljili kad bi vidjeli podnaslov ili moto ”Živeti sa smislom”.

No izgleda da JSS i SPC nisu konkurenti. Među ostalim, sudeći i po tome što je u ožujku 2022. godine inspekcija Ministarstva omladine i sporta JSS-u dodijelila ”Rešenje o ispunjenosti uslova za obavljanje sportskih aktivnosti i sportskih delatnosti u oblasti sporta – joga”.

Među prvim je JSS-ovim ciljevima da ”doprinosi razvoju i promociji joge u Srbiji i podsticanjem praktikovanja joge u svim segmentima društva, u skladu sa zakonom; promoviše ideju olimpizma, obrazovnu i vaspitnu funkciju joga sporta, fer plej (fair play), razumevanje, toleranciju i odgovornost kroz bavljenje jogom”. E, tu instruktori i vježbači joge već mogu biti SPC-u konkurenti, osobito kad je riječ o razumijevanju i toleranciji?

Da su se suočili s internetskim stranicama srbijanskih ”jogadžija”, SPC-ovci bi jamačno zapisali da ”najsavršenije” skrivaju svoju bit religijsku, tj. religioznu. Naime, pretraživanjem JSS-ovih stranica došli bi, kao što sam ja došao, do desetak tekstova s riječima, tj. pojmovima kojima je u korijenu ”duhovno”.

Nisam našao relevantne pogotke za ”spiritual”, ”relig”, ”versk” i ”hindu”. Ipak, kad se u tražilicu utipka ”meditac” pojavi se 50-ak tekstova nastalih od 2004. do 2020. godine.

SPC je, kako sam prenio na početku ovoga osvrta, zamijetio aktualne promocije kultova dalekoistočnog porijekla i afirmaciju joge. Crkva jamačno ima neka posebna saznanja. Naime, pogleda li se rubrika ”Članci” na JSS-ovu mrežnom mjestu, najnoviji je prilog iz 2017., kad je Prosvetni pregled objavio tekst od 15 redaka i fotografiju o sudjelovanju jednog razreda prvašića na Festivalu art joge.

Godine 2016. Ilustrovana politika objavila je ”Put samorealizacije”, dvije stranice razgovora s certificiranom instruktoricom joge, a u 2015. bila su čak tri teksta, svi u mjesečniku Penzija.

Joga savez Srbije ne posvećuje osobitu pozornost svojim mrežnim stranicama, pa na drugi način pokušajmo steći uvid u društveno-duhovni utjecaj joge u Srbiji i ostatku svijeta. Poslužio sam se Danasom, beogradskim dnevnikom koji nije baš čitan, ali ima tagove, tj. oznake (ključne riječi ili fraze).

Na njegovim je mrežnim stranicama zabilježeno 17 tekstova različitog tipa s tagom ”joga” – od srpnja 2017. do siječnja 2023. godine. Očekivano, u tih je pet i pol godina domaćih i međunarodnih priloga u vezi s jogom bilo manje nego tekstova s tagom ”SPC” samo u dosadašnjem protoku siječnja.

Na visokorangiranom portalu Mondo nalaze se 23 priloga uz koje stoji ”joga”, pri čemu je prvi iz studenog 2015. godine. Ili, na mrežnom mjestu visokotiražnih Večernjih novosti od lipnja 2020. do danas objavljeno je gotovo 40 tekstova s tagom ”joga”, što, naravno, ne znači da su u potpunosti posvećeni tome fenomenu.

Ukratko, nije periferna joga kriva što u zemlji u kojoj je SPC višestoljetna i većinska, da ne kažem vladajuća, religijska zajednica, hezihastička (na svjetovnom grčkom hesychia znači odsutnost nemira, mir, odmor, smirenost, op. ur.) tradicija ”mnogima spolja deluje slično dalekoistočnim meditativnim tehnikama”.