Sveti Nikola je ušao u moj život po majčinoj liniji i proslavljamo ga kao našeg obiteljskog zaštitnika. Već dugo sam htjela posjetiti talijanski grad Bari, gdje se nalaze njegove svete mošti. Nije mi uspjevalo, ali ovoga proljeća, nekako iznenada, ostvarila se ta moja želja.

Nakon što smo posjetili Siciliju i mnoga prelijepa mjesta, (jedno od njih je Catania gdje se nalaze mošti Svete Agatije, do danas neraspadnute, a koja je živjela u trećem stoljeću i smatra se zaštitnicom od požara i pomaže ženama oboljelima od raka) uputili smo se trajektom od Sicilije prema kopnu, a potom vlakom kroz južnu Italiju prema Bariju.

Dok smo se vozili kroz nepregledna polja maslinika, naranči i limuna zamišljala sam drevna vremena i rane kršćane koji su ovdje živjeli. U kojoj mjeri su se razlikovali u odnosu na nas, kršćane 21. stoljeća? Teško da ću ikada odgovoriti na to pitanje. Dosta umorni u večernjim satima stigli smo u Bari.

Priznajem da sam bila jako uzbuđena. Ne znam da li je ikada itko od mojih predaka uspio doći do Barija i pokloniti se Svetiteljivim moštima. To je tako poseban trenutak u maloj povijesti moje obitelji.

Sutradan, prvo smo otišli do hrama Ruske crkve na Liturgiju gdje se je proslavljala Cvjetnica koju smo proslavili u društvu velikog broja različitih naroda, a ponajviše žena Gruzijki. U sjećanju mi ostaje tkana ikona Svetog Nikole i kandilo ispred druge ikone Svetitelja u obliku barke. Poželjela sam ispovijediti se i pričestiti se. Ponjela sam kući i maslinove granćice, djeliće kojih sam s ljubavlju kasnije podijelila sa drugima.

Malo je vjerojatno da ću ikad više doći i šetati ulicama ovog južnog, mediteranskog grada. Iako i ruskom hramu postoji djelić moštiju Svetog Nikole u popodnevnim satima odšetali smo do obale mora i bazilike Svetog Nikolaja. Spustili smo se u kriptu i poklonili se moštima.

Grčevito sam se uhvatila za željeznu ogradu uz same mošti i poželjela sam upiti u sebe, svoje biće svaki djelić trenutka, kamena hrama, mirisa voštanica… ma svega i ponijeti kući i sačuvati do vječnosti.

Prošetala sam po mjestu koje me podsjeća na splitsku Varoš, kupila dvije marame za crkvu i poželjela ih blagosloviti kod Svetitelja. Po drugom dolasku u hram zatekla sam grupu gruzijskih poklonika. Sveštenik je čitao molitve na meni nerazumljivom jeziku, a ja sam uživala na svetom mjestu gdje zemlja pulsira.

Nikad nisam bila u Jerusalimu, ali zamišljam da Jerusalim upravo tako izgleda. Da zemlja vibrira i upućuje čovjeka ka Nebu, ka Vječnosti. Tako se meni to čini.

Odlaskom u Bari, Sveti Nikola postaje mi bliži i moja svjesnost njegove prisutnosti u našim životima, nadam se da će se zadržati do kraja mog ovozemaljskog života. Čekao me je avion u Rimu i ja sam se vinula u nebo do mojeg rodnog Zagreba.