CODA je akronim koji je ranije malo tko znao, ali koji sada, zahvaljujući osvojenoj kategoriji za najbolji film na dodjeli Oscara, dobiva značenje i vrijednost za milijune ljudi. CODA je skraćenica od “Children of Deaf Adults”, “Djeca gluhih roditelja”. A upravo o toj složenoj, strastvenoj, nesvakidašnjoj stvarnosti života govori film CODA, redatelja Siana Hedera. Taj uspjeh posebno radosno pozdravlja sestra Veronica Donatello, također CODA, voditeljica nacionalne službe za pastoral osoba s invaliditetom pri Talijanskoj biskupskoj konferenciji (CEI) i koordinatorica projekta “Nessuno Escluso” (Nitko isključen) Dikasterija za komunikaciju.
Ovažnosti filma za zajednicu gluhih i šire, sa sestrom Veronicom je za L‘Osservatore Romano razgovarao Alessandro Gisotti. “Na osobnoj razini to je velika emocija. Film na licu mlade Ruby odražava ono što djeca gluhih (CODA) žive s gluhim roditeljima ili braćom i sestrama. Kad sam ga pogledala sa svojim bratom koji čuje, pogledali smo se i rekli: to je to! Nitko nikada nije pričao o nama na tako jasan, istinit, ironičan način. U suzama i radosti života u gluhoj obitelji dotakli su sve note srca. Film uspijeva stvoriti mostove i razbiti predrasude. A potom vidjeti kako svi holivudski glumci ne plješću rukama, već podižu ruke – znak pljeska gluhih – bilo je oduševljavajuće”, kaže sestra Veronica.
Ona ističe da film prikazuje “divnu obitelj koja je iznutra i izvana pozvana izići iz predrasuda. Obitelj živi u zajednici misleći da nisu prihvaćeni, integrirani, upravo zbog invaliditeta, stoga koriste znakovni jezik kao ‘štit’, a ne kao komunikacijski most, znajući da mogu računati na prisutnost Ruby, maloljetne kćeri, kao tumača.
S druge strane, obitelj koristi znakovni jezik kao izgovor za zaključavanje obiteljske dinamike sprječavajući svoju kćer Ruby koja čuje da pobjegne i krene u vlastiti životni projekt”. CODA se također usredotočuje na životne trenutke djevojke koja postaje odrasla osoba i proživljava “neugodnost dvoje roditelja koji moraju biti u stanju prihvatiti da je njihova kći odrasla”.
Također, sestra Veronica smatra da je “vrlo učinkovit način na koji je prikazan odnos između Ruby i njezine majke, gluhe glumice Marlee Matlin (dobitnica Oscara za film Djeca manjeg Boga)”.
Voditeljica talijanske službe za pastoral osoba s invaliditetom dodaje da je “za svijet gluhih Troy Kotsur veliki ponos, a za ostale mlade gluhe glumice i glumce s invaliditetom velika prilika, znak da se stvarnost mijenja i da i za njih može biti mjesta u svijetu zabave. Marlee Matlin, kako je spomenuto, prva je otvorila vrata Hollywooda gluhima, 1980-ih, u vrijeme i u kontekstu u kojem je pogled na invaliditet još uvijek bio stigmatiziran”.
Sestra Donatello smatra da će taj film pomoći u širenju kulture inkluzije gluhih osoba i osoba s invaliditetom. “Sve što može pomoći u promicanju pogleda uključivosti može također na dobro poboljšati i društvo”, zaključuje sestra Veronica za L’Osservatore Romano. (VN / D. P.)