Jedan od najcjenjenijih živućih filozofa, Irac William Desmond, često koristi izraz ”prohodnost” (porosity), da bi konceptualno približio svjetove religije, umjetnosti i filozofije (gdje ponekad uključuje i etiku, odnosno politiku).

Po njegovom mišljenju istinski govor o Svetom mora imati svoju poetsku i tragalačku dimenziju, kao što svako iskonsko i autentično stvaralaštvo mora nositi u sebi najdublja metafizička i egzistencijalna pitanja.

Naš doživljaj stvarnosti zapravo ovisi koliko duboko možemo ući u ”međuprostore” (metaxu), a to su zone gdje aktivnosti Duha opstaju zajedno – ne isključujući, nego plodno nadopunjujući jedna drugu.

Njegova posljednja knjiga ”Intimno univerzalno” (”The Intimate Universal”) opisuje ove interakcije (doduše vrlo gustim i složenim jezikom), otvarajući nam nove i neočekivane mogućnosti da promotrimo neki stari problem na svjež i kreativan način.

A najstariji od svih kroničnih problema je onaj ekumenski – ili kako od Mnogih opet stvoriti Jedno.

Za jedne to je ”svejeres”, za druge nužno zlo, za treće opet razonodna ali ravnodušna diplomacija; gdje se cinično natječemo tko će uvjerljivije i elegantnije praznosloviti.

Kristova visokosvećenička molitva ”…da svi budu jedno kao Otac i Ja” se tumači na svakojake načine – osim na onaj koji nam nalazi da je shvatimo i prihvatimo kao glavni kršćanski imperativ, jednak onome s kraja Matijinog evanđelja. Ali gdje započeti?

Po Desmondovom uvjerenju, dijalektička otvorenost između univerzalnog (općeg) i partikularnog (intimnog) je preduvjet za izbjegavanje destruktivnih ekstrema na polju religije, a posebice kršćanstva gdje se Bog projavljuje (i pojavljuje) najpersonalnije.

Da bi se ostvarila ta željena ”intimna univerzalnost”, mora se odustati od esencijalističkog ”samo naš način je ispravan” pristupa dijalogu; a sve u svrhu smanjivanja predrasuda i nepovjerenja.

Razumijevanje Drugoga u suštini mora ostati dinamično i nikad u potpunosti formirano i do kraja formulirano; tako da bi se ostavio (pa i kreirao) prostor za promjenu, ali i za uvažavanje danih različitosti (koje nisu nužno naša ugroza ili kompeticija).

Balkan je često (ali ne i uvijek) bio prostor bolnih partikularnosti. U posljednjih tridesetak godina je iznimno teško primijetiti i najmanji pozitivni pomak prema ”međuprostoru’ (metaxu) koji Desmond svesrdno preporučuje kao lijek.

Ako je neumoljiva partikularnost problem koji sve terorizira, logično je da je se treba izbalansirati kvalitetom univerzalnog. Ali ovo ne znači da sve intimno i ono što je posebno naše je uvijek negativno! Naprotiv, ponekad se najuniverzalnije poruke projavljuju kroz najosobitije kanale… i ovo je zasigurno slučaj s hebrejskim primjerom.

Međutim, ovaj iznimno plodan protok između intimnog i sveopćeg, između metropolisa i geta – nažalost nije pravilo. Češće, partikularno odvodi u palanačko (o čemu sam pisao u prethodnom članku), odnosno u samozadovoljnu samodostatnost koja vidi međuprostore kao bezlične praoceane gdje se autosakralizirane posebnosti razvodnjuju do nestanka.

Ovo je svakako iluzija, jer upravo stagnacija i odbijanje razmjene s okolinom, odvodi do degeneracije onih osobitosti koje jedino mogu dobiti novi život kroz univerzalizaciju. Zapravo, ono posebno/intimno što u sebi nema sposobnost projavljivanja kao sveopće i nije zavrijedilo da opstane.

Druga strana ovog novčića je ono čega se u globalnom selu svi pribojavamo, a to je ”teror sveopćeg” kao apstraktnog, bezličnog, otuđujućeg, repetativnog, nametnutog i istog. Tada se ona familijarna toplina poznatog i svojeg čini kao jedino sklonište od svijeta kojem jednostavno nije stalo ni do koga.

Katolici i pravoslavni (oni prvenstveno, ali i svi drugi) moraju pronaći svoj metaxu prostor ako žele biti i značiti. Balkan ima posebnu ulogu po tom pitanju jer je geopolitički međuprostor, i dijalog je ovdje pitanje života ili smrti.

Pogledati duboko i beskompromisno u svoje religiozno biće da bi se odvojilo ”žito od kukolja” zahtijeva veliku duhovnu zrelost i snagu razlučivanja.

Je li prisutna u litijama netrpeljivosti, molitvama isključivosti, uzdizanjima nedostojnih i sakralizaciji propadljivih?

Zasigurno ne. Ali poučeni starozavjetnim narativom znamo da mjesto ropstva i tame može postati kolijevka novog života i nama još nepoznatog svjetla; mali prostor slobode stiješnjen između krajnosti.