Tiskovni ured Vijeća europskih biskupskih konferencija objavio je u četvrtak, 9. veljače kratki dokument u kojem su sadržana opažanja s Europske kontinentalne sinodske skupštine u Pragu. Tekst dokumenta pod naslovom “Europska kontinentalna skupština: zaključne preporuke” prenosimo u cijelosti:

VIJEĆE EUROPSKIH BISKUPSKIH KONFERENCIJA

Europska kontinentalna skupština: zaključne preporuke

Nakon četiri dana slušanja i dijaloga na temelju odjekâ koje je izazvao “Radni dokument za kontinentalnu fazu u Crkvama iz kojih dolazimo”, kao Europska kontinentalna skupština svjesni smo da smo doživjeli duboko duhovno iskustvo kroz sinodsku metodu.

To je plod na kojem zahvaljujemo Duhu koji nas je vodio i koji ovdje želimo podijeliti. Proučili smo spoznaje koje su crkvene zajednice našeg kontinenta stekle kroz sinodski proces, kao i napetosti i pitanja s kojima se suočavaju europske Crkve [1].

Ponajprije, ponovno smo oćutjeli bol zbog rana koje obilježavaju našu noviju povijest, počevši od rana koje je Crkva zadala zlostavljanjem koje su počinili pojedinci u vršenju svoje crkvene službe ili radu u Crkvi pa sve do rana koje je izazvalo monstruozno nasilje agresorskog rata koji izaziva krvoproliće u Ukrajini te potres koji je razorio Tursku i Siriju.

Taj, bogat i oduševljen, rad, iako nije bio lišen problema i teškoća, omogućio nam je da pogledamo u oči Crkvu u Europi, sa svim blagom dviju velikih latinskih i istočnih tradicija koje je čine. Sa sviješću koja je sve više rasla kako je Skupština odmicala, danas osjećamo da možemo potvrditi kako je lijepa ta naša Crkva, nositeljica raznolikosti koja je ujedno i naše bogatstvo. Osjećamo da je volimo još dublje, unatoč ranama koje je zadala, za koje treba moliti oproštenje kako bi se moglo zaista krenuti putem pomirenja, ozdravljenja sjećanja i prihvaćanja ranjenih osoba. Uvjereni smo da ti osjećaji ispunjavaju također srca svih onih koji su od rujna 2021. bili uključeni u hod Sinode 2021.-2024.

U danima održavanja Skupštine stekli smo duhovno iskustvo koje nas je dovelo do toga da, po prvi put, doživimo da je moguće susretati se, slušati jedni druge i razgovarati polazeći od naših različitosti i bez obzira na brojne prepreke, zidove i barijere koje nam povijest stavlja na put. Moramo voljeti raznolikost unutar naše Crkve i podupirati jedni druge u uzajamnom poštivanju, osnaženi vjerom u Gospodina i snagom njegova Duha.

Zato želimo da naš hod i dalje bude u sinodskom stilu: više od metodologije, smatramo to načinom života naše Crkve, zajedničkog razlučivanja i prepoznavanja znakova vremena. Konkretno, želimo da ova Kontinentalna skupština ne ostane izdvojeno iskustvo, nego da postane povremeni sastanak, utemeljen na općem usvajanju sinodske metode kojom će biti prožete sve naše strukture i postupci na svim razinama. U tom će stilu biti moguće uhvatiti se u koštac s pitanjima oko kojih naši napori trebaju rasti i intenzivirati se: praćenje povrijeđenih osoba, protagonizam (istaknuta uloga) mladih i žena, otvorenost za učenje od osoba s ruba društva i dr.

Taj nam sinodski stil također omogućuje da se suočavamo s napetostima iz misionarske perspektive, a da nas pritom ne paralizira strah, nego da iz toga crpimo snagu za nastavak svog puta. U našem radu posebno su izašle na vidjelo dvije napetosti. Prva potiče na jedinstvo u različitosti, kloneći se napasti jednolikosti. Druga povezuje spremnost na prihvaćanje kao svjedočanstvo Očeve bezuvjetne ljubavi prema njegovoj djeci s hrabrošću naviještanja istine Evanđelja u njezinoj cjelovitosti: Bog je taj koji obećava “Ljubav će se i istina sastati” (usp. Ps 85, 11).

Znamo da je sve to moguće zato što smo to doživjeli na ovoj Skupštini, ali još više zato što to svjedoči život Crkava iz kojih dolazimo. Ovdje posebno mislimo na ekumenski i međureligijski dijalog, koji je snažno odjeknuo u našem radu. Ali, iznad svega, držimo to mogućim zbog prisutnosti milosti u našoj sredini: izgradnja Crkve koja je sve više sinodska, naime, predstavlja način da se konkretizira jednakost u dostojanstvu svih članova Crkve, utemeljene u krštenju koje nas oblikuje kao djecu Božju i udove Kristova tijela, suodgovorne za jedinstveno poslanje evangelizacije koje je Gospodin povjerio svojoj Crkvi.

Uvjereni smo da nas nastavak Sinode 2021.-2024. može u tome podržati i pratiti, posebno kroz suočavanje, na razini Sinodske skupštine, s nekim prioritetima:

– produbiti praksu, teologiju i hermeneutiku sinodalnosti. Moramo ponovno otkriti nešto što je drevno, što pripada naravi Crkve i što je uvijek novo. To je zadatak za nas. Činimo prve korake na putu koji se otvara malo po malo dok njime idemo;

– baviti se značenjem Crkve koja je sva ministerijalna, kao horizontom u koji treba uključiti razmišljanje o karizmama i službama (zaređenim i nezaređenim) i odnosima među njima;

– istraživati oblike sinodskog vršenja vlasti, odnosno službe praćenja zajednice i čuvanja jedinstva;

– pojasniti kriterije za razlučivanje sinodskog procesa i koje odluke pripadaju kojoj razini, od mjesne do sveopće.

– donijeti konkretne i hrabre odluke o ulozi žena u Crkvi i njihovoj većoj uključenosti na svim razinama, pa tako i u procesima odlučivanja i donošenja odluka (decision making and taking);

– uzeti u razmatranje napetosti oko liturgije, tako da se u sinodskom duhu euharistija ponovno shvaća kao izvor zajedništva;

– posvećivati brigu odgoju za sinodalnost čitavog Božjeg naroda, posebno u pogledu razlučivanja znakova vremena u cilju vršenja zajedničkog poslanja;

– obnoviti živi osjećaj za poslanje, premostiti jaz između vjere i kulture kako bi evanđelje našlo put do srca ljudi, pronaći jezik koji je kadar artikulirati tradiciju i posuvremenjivanje (aggiornamento), ali, nadasve, namjesto da se govori o ljudima ili govori ljudima, biti im suputnici na njihovu putu. Duh traži od nas da slušamo vapaj siromaha i zemlje u našoj Europi, a posebno očajnički vapaj žrtava rata koje traže pravedan mir.

Voljeti Crkvu, bogatstvo njezine različitosti, nije oblik sentimentalizma koji je svrha samom sebi. Crkva je lijepa zato što je Gospodin takvom želi, s obzirom na zadaću koju joj je povjerio: naviještati Evanđelje i pozivati sve žene i muškarce da uđu u dinamiku zajedništva, sudjelovanja i poslanja koje čini njezin razlog postojanja (raison d’être), oduhovljena trajnom životnošću Duha. Voljeti našu europsku Crkvu znači obnoviti našu obvezu nastavljanja tog poslanja, također na našem kontinentu, u kulturi obilježenoj mnogim različitostima koje poznajemo.

Nastavak našeg sinodskog hoda povjeravamo svecima zaštitnicima i mučenicima Europe!

Adsumus Sancte Spiritus!

______________________

[1] Taj će rad biti detaljnije predstavljen u dokumentu koji će biti poslan Generalnom tajništvu Sinode kao doprinos sljedećim koracima sinodskog procesa, polazeći od sastavljanja Instrumentuma laboris Sinodske skupštine koja će se održati u listopadu. Taj će dokument, zajedno s brojnim informacijama o našem radu i videosnimkama svih plenarnih sjednica, biti dostupan na mrežnim stranicama Kontinentalne skupštine u Pragu, https://prague.synod2023.org, te na mrežnim stranicama biskupskih konferencija koje ga budu htjele objaviti na različitim nacionalnim jezicima.

(IKA)