Ispred mene je Egejsko more. Neviđeno toplo. Sjedim na klupi. Stigla sam na Eginu da se poklonim moštima Svetog Nektarija Eginskog. Eto, ni sama ne znam kako sam stigla, ali sad sam tu.

Prostire se plavetnilo, a ja promatram ribarsku brodicu i dva ribara. Jedan sjedi i puši, a drugi plete mrežu. Suosjećam s njim. Kvrgavim, tvrdim, izmučenim rukama. Težak je to kruh.

Sama u sebi prepoznajem nezahvalnost prema svemu što mi je Gospod podario u životu. Svi smo skloni kukanju, težnji većoj lagodnosti. Sutra ću uz valove otploviti sa ovog svetog otoka na kojem je živio dobri Sveti Nektarije, a sada ovdje počivaju njegove mošti.

Mnogi dolaze da mu se poklone. Zatraže utjehu i pomoć. Često oni koji boluju od teških bolesti. I sama sam srela potrebite. Još na brodu dok smo se približavali otoku, a sutra ću otići. Mala je šansa da ću još jednom za života ovdje doći. U ovo egejsko plavetnilo, ali ponijeti ću to “nešto” odavde, što je samo moje. Utjehu koju, nadam se ponesu i drugi.

Napustila sam otok i pošla u Atenu, drevni grad. Posjetila sam Akropolu i ostala zadivljena kao i većina ljudi koji posjete tu ljepotu. Odsjeli smo u ulici apostola Pavla. Vidjeli stijenu podno Akropole s koje je propovijedao Atenjanima. Vrijeme i prostor su se spojili predamnom, kao da je Hristovo doba bilo jučer. Ono zapravo jeste jučer, danas i sutra.

Grad je to u kojem se osjeća drevnost, što arhitektonska, što filozofska, a iznad svega ona duhovna. Tu negdje uz Agoru je i crkva apostola Filipa.

Mene je ta apostolska realnost Atene oduševila. Uživala sam u jutarnjoj kavi hotela u ulici apostola Pavla gledajući Akropolu. Ta tišina jutra na Mediteranu je onaj divan osjećaj koji se ponese kući, a moguće da je to ono “nešto” samo moje koje ponesoh sa otoka Egine. Dar Svetog Nektarija.