Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 22. 02. 2024.
Prijava
Srednišnje molitveno ekumensko okupljanje u Daruvaru (Foto: Požeška biskupija)

Daruvar: Kristovo tijelo jedino daje mogućnost opraštanja jedni drugima

Autor: D. P. / 20. 01. 2024.

Središnje ekumensko slavlje Požeške biskupije, održano je prvoga dana Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u četvrtak 18. siječnja 2024., u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru.

Domaćin i predvoditelj slavlja požeški biskup Antun Škvorčević na početku je rekao da su se, sjedinjeni s brojnim kršćanima diljem svijeta, okupili na molitvu za vidljivo jedinstvo kršćana. ”Misao vodilja ovogodišnje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana glasi: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega (…) i svoga bližnjega kao sebe samoga’ (Lk 10, 27). U središtu našeg molitvenog promišljanja prispodoba je o milosrdnom Samarijancu, u kojoj nam Isus poručuje kako se ljubav prema Bogu ostvaruje ljubavlju prema čovjeku, prema bližnjemu. Želimo tu ljubav očitovati danas jedni drugima ovdje u Daruvaru i prepoznati se u onoj veličini u kojoj nas je vidio Bog kad je dao za nas u smrt Sina svoga, Isusa Krista da bi nas njegovim uskrsnućem uzdigao u puninu postojanja.”

U tom raspoloženju vjere s posebnim bratskim poštovanjem, mons. Škvorčević pozdravio je ”Njegovu Preosvećenost Gospodina Jovana, pakračko-slavonskog episkopa s pratnjom: daruvarskim parohom Đorđom Teodorovićem, pakračkim parohom Igorom Karanovićem, sekretarom Aleksandrom Crnogorcem i đakonom Milanom Tomaševićem, gospodina Pétera Szenna, biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj, gospodina Predraga Gazibaru, pastora Evangeličke Crkve u Zdencima, izaslanika biskupa Evangeličke Crkve, gospodina Branka Berića, kanonike Stolnog kaptola svetog Petra u Požegi predvođene prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenike Pakračkog dekanata na čelu s dekanom Jozom Zorićem i domaćim župnikom Ivanom Popićem, mlade svećenike do deset godina svećeništva, sestre redovnice, te sve vas daruvarske vjernike, kojima je na srcu Isusova velikosvećenička molitva ‘Da svi budu jedno’. S posebnom radošću pozdravljam vas, djeco! Znakovito je što i vi sudjelujete s nama na ovom važnom slavlju. Udijelio nam Gospodin srce budno u vjeri, raskajanu savjest i dar svoga Duha da nas međusobno duboko poveže u ljubavi Oca i Sina.”

U službi riječi za prvo čitanje naviješten je ulomak knjige Postanka o Božjem ukazanju Abrahamu u liku tri čovjeka kod hrasta Mamre; za drugo čitanje Pavlov Hvalospjev ljubavi, a za evanđeoski ulomak prispodoba o milosrdnom Samarijancu.

U homiliji je biskup Škvorčević rekao da se u ime svih nazočnih sudionika slavlja usuđuje odgovoriti Gospodinu Isusu na njegov izazov u naviještenom evanđeoskom ulomku da su oni svi jedni drugima bližnji koji ga vole u njihovim Crkvama i crkvenim zajednicama, svi koji su mu povjerili svoju životnu sudbinu, i jedni druge prihvaćaju kao braću i sestre.

Spomenuo je da se zajedno sa sudionicima slavlja želi podsjetiti na dva događaja iz 1984. godine u kojima su nastojali posvjedočiti da su bližnji jedni drugima. Prvi događaj je završetak Devetnice proslave trinaest stoljeća kršćanstva kod Hrvata Nacionalnim euharistijskim kongresom u Mariji Bistrici 9. i 10. rujna, čija je neposredna priprava počela upravo 18. siječnja iste godine u Zagrebu, ekumenskim pohodom katolika bogoslužju u nekoliko kršćanskih zajednica.

Drugi događaj bila je posveta hrama Srpske Pravoslavne Crkve u Jasenovcu nekoliko dana prije spomenutog kongresa na kojoj je u ime kardinala Franje Kuharića bio nazočan zagrebački pomoćni biskup Đuro Kokša, a kongresu je nazočio zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan Pavlović. Kazao je da su započeli pripravu za navedena dva događaja u molitvenoj ekumenskoj osmini, i to tako da su došli na bogoslužjâ drugim kršćanima, da bi prepoznali tko su u istom Gospodinu, da ga zajednički hvale i slave, te provjeravaju koliko su mu vjerni. Tijekom idućih četrdeset godina nastavilo se u Zagrebu i drugdje diljem Hrvatske na taj molitveni način pristupati jedni drugima.

Upitavši jesu li se dovoljno prepoznali kao bližnji jedni drugima, mons. Škvorčević je naglasio da to nije teoretsko, nego sasvim konkretno pitanje, jer u njegovu središtu nije tek ono što su jedni drugima govorili, nego što su činili. Božji izazov je uvijek velik, jer je njegovo polazište u odnosu prema ljudima ljubav, koja ih obvezuje da i njihovo polazište jednih prema drugima bude takvo, istaknuo je biskup.

Kazao je da sv. Pavao u svom Hvalospjevu ljubavi, naviještenom u drugom čitanju, najprije nabraja što ljubav nije, a zatim pokušava opisno reći što bi ljubav mogla biti, da bi zaključio da na koncu ostaje ljubav kao otajstvena stvarnost Božjega bića, jer Bog je ljubav, kako uvjerava sv. Ivan apostol.

Gdje god je Bog prisutan u nečijem srcu i životu, ne kao teorija, nego kao svjetlo, snaga i pokretač na sasvim konkretne životne čine u odnosu prema drugima, tu se ostvaruje njegova ljubav, punina koja je on sâm. O tom na svoj način govori i evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samarijancu, koju je Gospodin Isus ispripovjedio jednom zakonoznancu kao odgovor na njegovo pitanje kako da postigne život vječni.

Požeški biskup je ustvrdio da spomenuti zakonoznanac ne želi tek nešto malo, nego on želi mnogo, dapače, želi sve: život vječni. Srce je ugođeno kao kakav glazbeni instrument da želi, traži i čezne za onim što je sve, a tu čežnju za svekolikosti i puninom probudio je u nutrini sâm Bog. Ona je dobila svojevrstan odgovor u svetom krštenju, po kojem je Bog u srca ulio svoju božansku ljubav, kako veli sv. Pavao apostol u Poslanici Rimljanima. Po svetom krštenju postaje se dionikom samoga Božjeg života, njegova bitka, a to će se dioništvo u punini ostvariti na koncu vremenâ.

Predvoditelj je pozvao sudionike slavlja da kao kršćani jedni drugima uvijek svjedoče tko su po onome što Bog, počevši od njihova krštenja snagom Duha Svetoga u njima ostvaruje i po onom kako mu oni na to odgovaraju. Napomenuvši da evanđelist Luka u spomenutoj prispodobi bilježi da su dvojica vjerskih predstavnika, svećenik i levit, vidjeli unesrećenog sunarodnjaka kojeg su razbojnici opljačkali i pretučenog ostavili da umre pokraj puta, ali da su ga zaobišli, ustvrdio je da mu njegovi vlastiti sunarodnjaci takvim svojom odnosom nisu posvjedočili ljubav, niti da su mu bili bližnji. Jedan stranac, Samarijanac, nije unesrećenog Židova samo vidio, nego se zaustavio da mu konkretno pomogne, i na taj mu način očitovao kako mu je istinski bližnji – ustvrdio je biskup Škvorčević.

Kazao je da je Isus time raskrinkao kao lažnu okrenutost naše ljubavi samo prema onima koji s nama dijele nacionalnu, rasnu, vjersku, civilizacijsku ili neku drugu pripadnost, a prema onima koje nazivamo tuđincima iskazuje ravnodušnost i prezir.

Milosrdni Samarijanac, koji unesrećenom Židovu nije pristupio kao Židovu nego kao čovjeku u potrebi, velika nam je pouka i poruka, naglasio je biskup Antun. Ona je na svoj način prisutna već na prvim stranicama Svetog Pisma koje svjedoče da prvi čovjek, Adam, kojega je Bog stvorio na svoju sliku i priliku nije pripadnik neke nacije, nije Židov nego jednostavno čovjek, i da čovjek kao muško i žensko ima za Boga najveću vrijednost. Tu istinu Bog nam je potvrdio u Sinu svome Isusu Kristu, koji je utjelovljenjem postao jednim od nas, i koji je u vazmenom otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća položio svoj život – ne da bi omogućio pristup u vječni život Židovu, Grku ili pripadniku samo nekog naroda – nego svakom čovjeku, jer Bog koji je ljubav prepoznaje u svakom čovjeku jednakovrijedno biće za koje je bio spreman žrtvovati svoga Sina. Kakve li pouke za nas, da trebamo biti bližnji svakom čovjeku i u svakom prepoznavati dostojanstvo koje mu je dao Bog kad ga je stvorio i u Sinu svome Isusu Kristu otkupio – istaknuo je mons. Škvorčević.

Pozvao je sudionike slavlja da svatko od njih u svom srcu provjeri kakav je njegov odnos prema drugima. Je li za njih netko manje ili više vrijedan zato što je Čeh, Srbin, ili Hrvat – upitao je biskup. Potaknuo je sudionike slavlja da svojim vjerničkim raspoloženjem odgovore da je za njih svaki čovjek vrijedan upravo zato jer je čovjek, a ne zato što je pripadnik ovog ili onog naroda, ove ili one vjere. Poželio je da Gospodin Isus u svakome od njih prepozna svoga bližnjega, svoga najbližega, koji mu vjeruje i koji želi onako opredijeljeno živjeti svoj odnos prema svakom čovjeku kao što je on to očitovao u vazmenom otajstvu svoje pobjede nad smrću.

U prigodnoj riječi episkop Jovan zahvalio je biskupu Škvorčeviću – nazvavši ga bratom i naglasivši da se taj naziv odnosi i na sve druge sudionike slavlja – što je podsjetilo na rujanske događaje 1984. godine, kad su se na tim prostorima prelamali neki ”duhovni kozmosi” i kad su se postizali neki duhovni vrhunci koji su desetljećima ili možda čak i više bili prije svoga vremena.

Podsjetio je na riječi koje je patrijarh German izgovorio 2. rujna 1984. godine na slavlju osvećenja spomenutog hrama u Jasenovcu, da ”praštati moramo, a zaboravljati ne smijemo”. Moramo praštati, jer nam to nalaže naša vjera, a zaboravljati ne smijemo zato što nas Kristove riječi na Tajnoj večeri: ”Činite ovo u moj spomen!” neprekidno na to upućuju.

Pojasnio je da Gospodin Isus tim riječima nije zapovjedio da se pamti, a najmanje ono što je zlo, nego je pozvao na uzimanje i blagovanje njegovoga Tijela i Krvi, jer se na taj način postaje jedno s njime i međusobno. Drugim riječima, kad Krist želi da ga se sjeća, želi da se sjeća njegova djela kojim on sve preobražava, uključujući stradanja i sjećanja na zlo i užasne stvari koje kršćani i nekršćani nanose jedni drugima.

Podsjetivši da se put kojim se je onaj Židov iz evanđeoske prispodobe o milosrdnom Samaritancu zaputio prema Jerihonu, kao i područje na kojem je Abraham ugostio Boga u liku trojice ljudi koji su ga pohodili u ulomku prvog čitanja iz Knjige Postanka – nalazi nekoliko kilometara od područja Gaze, gdje se trenutno vodi krvavi rat između potomaka Abrahamovih sinova Jišmaela i Izaka, episkop Jovan je naglasio da je u tom trenutku praotac vjere Abraham žarko molio Boga da mu podari sina po njegovoj zakonitoj ženi Sari, nakon što mu je robinja Hagara rodila sina Jišmaela.

Kazao je da mu je Bog uslišio molitvu i podario mu sina kojem će Abraham po Božjem nalogu dati ime ”Izak”, hebrejski ”Jic’haq”, što znači ”onaj koji će se smijati”, ne samo zato što se je nerotkinja Sara na Božje obećanje da će roditi sina u nevjerici nasmijala, nego još više zato što se Bog, u duhu narodne poslovice: ”Tko se posljednji smije, najslađe se smije”, nasmijao Sarinoj nevjeri, podarivši joj sina u starosti.

Upozorio je sudionike slavlja da će se Gospod Bog i njima smijati, ako ne budu imali vjere, i zato im daje tijelo i krv svoga Sina da bi obnovili vjeru u carstvo nebesko. Sa žalošću je konstatirao da trenutno u nesretnoj Gazi ratuju Židovi i Palestinci, koji su braća po ocu Abrahamu, a da u nesretnoj Ukrajini ratuju Ukrajinci i Rusi, čiji su predci kršteni u istoj kupelji krštenja 988. godine u Hersonu, koji je sada podijeljen.

Napomenuvši da živimo u strašno vrijeme spomenutih ratova, episkop Jovan je podsjetio da se Gospodin Isus, kralj mira rodio u gradu Betlehemu, što hebrejski znači ”dom kruha”, u doba moćnog Rimskog Carstva koje je vodilo krvave osvajačke ratove, te u doba okrutnog kralja Heroda, koji je nakon njegova rođenja u okolici Betlehema i Jeruzalema dao pobiti četrnaest tisuća male djece.

Izrazio je nadu da ih ratni sukobi na ovim prostorima nikada više neće dotaći, jer premnogo je i ono što su preživjeli. Naglasivši da to što su preživjeli traži oproštaj, episkop Jovan je rekao da moli oproštaj i da daje oproštaj, sjećajući se Onoga koji je rekao: ”Uzmite i jedite: ovo je tijelo moje”, jer to tijelo jedino daje mogućnost opraštanja jedni drugima i da se, kao što su se tom prilikom sabrali, jednom svi saberu u carstvu nebeskom.

Biskup Péter Szenn u svom nastupu poručio sudionicima slavlja da im donosi riječ koju je Gospodin Isus u Evanđelju po Ivanu uputio svojim učenicima, kad se hodajući po moru približio njihovoj barci zahvaćenoj olujnim nevremenom: ”Ja sam! Ne bojte se!”

Usporedio je uzburkano more koje je preplašilo Isusove učenike s civilizacijskom krizom koju kršćani danas proživljavaju u društvu koje gubi svoje vrijednosti i u kojem se Crkvu napada na najružnije načine u nastojanju da se ona uništi. No, to nije moguće, a dokaz tomu je i požeško molitveno slavlje u postojanosti, koje pruža blagoslovljenu mogućnost za prisjećanje na lijepe stvari koje se događaju u kršćanstvu.

Pozvao je sudionike slavlja da nikome ne dopuste da ih izvrgne nekim suvremenim ideologijama koje unose pomutnju u identitet među spolovima i odnose među generacijama, uvijek imajući na pameti Božju zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Rekao je da u nekim trenucima ne prepoznaju sami sebe, jer smatraju da im je život težak, i onda se osramote kad se Gospodin Isus pojavi pred barkom njihova života, hrabreći ih svojom blizinom.

Dodao je da netrpeljivost kršćana prema drugim ljudima dolazi iz njihove bojazni i strahova od onih koji nisu kao oni, koji su drugačiji od njih, a da je najgore kad mrze one koji su isti kao oni.

Valja nam priznati da se u konačnici bojimo da ne izgubimo nešto što mislimo da smo stekli, i još gore, kad želimo zadržati za sebe što mislimo da je naše i samo naše, a čovjek na ovom svijetu ne posjeduje ništa što nije prethodno od Boga dobio, i što uvijek treba sa zahvalnošću primati kao njegov dar – ustvrdio je.

Osvrnuvši se na evanđeosku prispodobu o milosrdnom Samarijancu, koji je priskočio u pomoć unesrećenom tuđincu, biskup Szenn je ustvrdio da je za pismoznanca Židova, koji je Isusu postavio pitanje: ”Tko je moj bližnji?”, bila sramota sama činjenica da mu Isus za primjer daje jednog Samarijanca, jer je po onodobnom uvriježenom židovskom mišljenju primiti nešto od Samarijanca bilo je jednako kao pojesti psa. Kazao je da nas uništava takva mržnja i takvo ponižavajuće gledanje na drugog čovjeka. Pozvao je sudionike slavlja da ne smetnu s uma najbitniju stvar, a to je pogled raspetog Isusa Krista s križa na sve ljude i njegova molitva Ocu da im oprosti jer ne znaju što čine. Poručio im je da budu radosni i uvijek ohrabreni Isusovim riječima: ”Ne bojte se! Ja sam!”

Pastor Predrag Gazibara svoju prigodnu riječ započeo je izražavanjem radosti što im je toplo i lijepo kad su tako okupljeni u Božjoj ljubavi. Sudionicima slavlja prenio je pozdrave biskupa Branka Berića i vjernika Evangeličke Crkve iz Velikih Zdenaca i svih drugih crkvenih općina. Kazao je da bi bilo lijepo da se svakoga dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana mogu tako molitveno družiti i slaviti Gospodina, da ponavljaju Isusove riječi: ”Ljubi Gospodina Boga svojega (…) i svoga bližnjega kao sebe samoga” pri svojim svakodnevnim susretima, na jutarnjim kavama, u lijepim i manje lijepim trenucima svojega prolaznog ovozemaljskog života.

Pozvao je sudionike slavlja da zahvale Gospodinu za mogućnost susreta i razgovora s njim u zajedničkoj molitvi, u vrijeme kad si mnogi postavljaju uvijek aktualno pitanje tko je njihov Bog, a tko njihov bližnji, te zašto Bog dopušta zlo. Ustvrdio je da Bog nije odgovoran za ljudske ratove, razaranja i ubijanja, za međusobna ogovaranja, podcjenjivanja i omalovažavanja, nego je to posljedica ljudskih zlih djela.

Kada tražimo pogreške u drugima, kada vadimo trun iz oka naših bližnjih, a propuštamo izbaciti brvno iz vlastitog oka, onda u nama nema one ljubavi na koju nas Gospodin Isus poziva i koju nam zapovijeda. U konačnici nam neće biti teško, nego će nam biti privilegij ispunjavati Božju zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ako budemo spremni najprije pomesti zlo ispred vlastitog praga, kako nam mudro veli jedna narodna poslovica. Naš bližnji je onaj kojem činimo dobro i koji nama čini dobro. U konačnici naš bližnji je Gospodin naš Isus Krist koji se je poistovjetio sa svakim čovjekom u potrebi – rekao je.

Na koncu ekumenskog slavlja, biskup Škvorčević je izrazio uvjerenje da svršetkom toga slavlja neće završiti ono što je Gospodin Isus unio u njih svojom riječju, a osobito snagom svoga Duha ljubavi, da zahvaćeni i obnovljeni u toj ljubavi znaju u drugima vidjeti i prepoznavati brata i sestru, i to svjedočiti svakodnevnim djelima.

Poželio je da drugi vide tko su to kršćani i čiji su po djelima plemenitosti, poštovanja, dobrote i ljubavi jednih prema drugima. Zahvalio je svima za sudjelovanje na slavlju, kao i svim moliteljima za jedinstvo kršćana diljem Požeške biskupije i šire, napose trojici predvoditelja s kojima je zajedno na sve sudionike zazvao Božji blagoslov.

(Požeška biskupija / IKA / D. P.)

Uvodnik

  • Bratski zagrljaj koji je ujedno i obveza
    U povodu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kardinal Kurt Koch, prefekt Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, u svom eseju (koje preuzimamo kao naš uvodnik) promišlja o odnosu katolika i pravoslavaca 60 godina nakon povijesnog susreta svetog Pavla VI., pape, i ekumenskog patrijarha Atenagore. U nastavku donosimo cjeloviti prijevod Kardinalova teksta koji je objavio “Vatican News”… Pročitajte više: Bratski zagrljaj koji je ujedno i obveza
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva