Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 23. 07. 2024.
Prijava
Mate Uzinić na otvaranju 2. Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu (Foto: Riječka nadbiskupija)

Crkva mora odbaciti svaku upotrebu sile, svaki oblik manipulacije

Autor: Mate Uzinić / 17. 07. 2023.

(Opaska uredništva: Donosimo uvodni/pozdravni govor riječkog nadbiskupa, Mate Uzinića, na otvaranju drugog izdanja Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu, 17. srpnja 2023. na temu “Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti”).

Dvadeset godina nakon završetka Drugog vatikanskog koncila, naš poznati bibličar fra Bonaventura Duda, rodom s obližnjega otoka Krka, napisao je kako je taj koncil u znatnoj mjeri bio ekleziološki koncil. Njegov sazivatelj sv. papa Ivan XXIII. izričito nije želio nove dogmatske definicije, još je manje želio da se dogode osude. Išlo se za izlaganjem odabranog dijela kršćanskog nauka u vezi s posebnim potrebama Crkve u suvremenom vremenu. Protivno do danas prisutnim sterilnim raspravama koje Koncilu spočitavaju diskontinuitet, treba reći i da u poimanju crkvenosti Koncil s jedne strane predstavlja novost, jer se radi o pomno odabranoj sintezi, a s druge strane to je učinio na temelju baštine dosadašnjeg učenja, a sve u vidu potreba suvremenog trenutka.

Nadovezujući se na temu ovogodišnjih Mediteranskih teoloških susreta, “Crkva ili sekta: između otvorenosti i ekskluzivnosti”, odgovor na pitanje što izabrati – otvorenost ili ekskluzivnost, da budemo Crkva ili sekta – nalazim upravo u Drugom vatikanskom koncilu, odnosno u riječima s kojima započinje Dogmatska konstitucija o Crkvi (Lumen gentium 1): “Svjetlo naroda jest Isus Krist. Tom svjetlošću Kristovom što odsijeva na licu Crkve Koncil želi rasvijetliti sve ljude.”

Otac prebiva u nedostupnu svjetlu, a njegov odsjaj je lice Kristovo kojim Bog želi osvijetliti sve ljude. To lice se odrazuje na licu Crkve ili bi se trebalo odražavati. Oni koji još ne poznaju Boga, mogu ga prepoznati preko odraza Kristova lica i trebaju ga prepoznati preko odraza Kristova lica na licima njegovih učenika. Stoga dilema o otvorenosti ili zatvorenosti, odnosno ekskluzivnosti, ovisi o tome kakvog Krista smo upoznali i kakvog Krista želimo propovijedati.

Uistinu, kakav je Krist bio pred očima koncilskih otaca dok su promišljali o Crkvi? Spomenuti Duda pita se je li to bio trijumfalni Krist pred kojim će svijet iščeznuti od njegova odbljeska slave? Ili Krist čiji bljesak baca Pavla u nemoć da išta oko sebe vidi? Ne, to je bio Krist koji diskretno hoda na putu učenika u Emaus kao suputnik. Krist koji onome koji vjeruje pobuđuje čežnju da ga nikad više ne izgubi. No istodobno i čežnju da i prema onima koji još ne vjeruju ne ostaje ravnodušan i da ih ne odbaci, da se pred njima ne zatvori već da bude otvoren.

Tomáš Halík, koji je bio s nama kao sudionik Ljetne škole teologije u Dubrovniku 2021., i čiji rad donosi zbornik koji smo izdali i koji ćemo predstaviti u petak, ustvrdio je: “Uvijek moramo razlikovati konkretni oblik Crkve u povijesti od njezina eshatološkog oblika; to jest, moramo razlikovati Crkvu na putu, Crkvu koja se bori (ecclesia militans), od proslavljene Crkve na nebu (ecclesia triumphans). Smatrati Crkvu usred povijesti savršenom (ecclesia triumphans) vodi nas u trijumfalizam, opasan oblik idolopoklonstva. Štoviše, ecclesia militans, ako ne odoli iskušenju trijumfalizma, može postati grešna militantna institucija.

S poniznošću priznajemo da se to više puta događalo u povijesti kršćanstva. Ova tragična iskustva sada nas dovode do čvrstog uvjerenja da je poslanje Crkve biti izvor duhovnog nadahnuća i preobrazbe, poštujući u potpunosti slobodu savjesti svake ljudske osobe i odbacujući svaku upotrebu sile, svaki oblik manipulacije. Poput političke moći, moralni utjecaj i duhovni autoritet također se mogu zlorabiti, kao što su nam pokazali skandali seksualnog, psihičkog, ekonomskog i duhovnog zlostavljanja u Crkvi, osobito zlostavljanja i iskorištavanja najslabijih i najranjivijih.”

Način na koji razumijevamo Crkvu odražava se i na definiranje drugih naših relacija. O tome ovisi odnos prema drugim kršćanskim konfesijama, odnosno prihvaćamo li ili ne prihvaćamo ekumenizam; njegujemo li ili ne odnose s drugim religijama; koji stav imamo prema misijama itd. Zbog toga su i koncilski dokumenti ovisni o tome kako Crkvu razumijeva konstitucija Lumen gentium.

Crkva se na Drugom vatikanskom koncilu, polazeći od te temeljne konstitucije, nije zatvorila u sebe, već je u formuliranju nauka o Crkvi dublje zaronila u povijest spasenja i otkrila snažnu povezanost s drugima. Odupirući se napasti da krizu vjere koja se dogodila pokušaju riješiti zatvaranjem u sebe, kako bi se tako očuvali od ugroze, da stvore ponovno ili učvrste onu tvrđavu koja je već postojala, koncilski oci su se odlučili za otvaranje i prema svijetu i drugima. Oni su se referirali na Euzebija Cezarejskog o pripravi na evanđelje i tekstove drugih otaca o sjemenu Logosa posijanom na zemlji i u srcima ljudi. Tako je Katolička Crkva dobila priliku da upozna svoju duboku povezanost s drugima, s ostalim kršćanima, ali i s onima koji nisu primili evanđelje (LG 15).

To je značilo da se drugima otvaramo, a ne da se zatvorimo i podlegnemo sektaškom mentalitetu. Pitanja i dvojbe – oko otvorenosti ili ekskluzivnosti – nisu, međutim, novi. To su pitanja koja se u Crkvi postavljaju od samih početaka, posebno u vremenu krize. A odgovori koje je na njih Crkva davala tijekom 2000 godina su joj uvijek ponovno omogućavali da ostane Crkva, a da ne postane sekta.

Sektaški identitet je, prije pedesetak godina, ovako opisao protestantski teolog Jürgen Moltmann: “Simptomi porasta sektaškog mentaliteta u crkvi danas su očuvanje tradicije, bez njezina utemeljenja, biblicizam bez oslobađajuće propovijedi, sve snažnija nevoljkost da se stječu nova iskustva putem Evanđelja i vjere, zelotski zaoštreni jezik, kao i militantni nastupi u unutarcrkvenim raspravama. […]. Umorili smo se od otvorene situacije dijaloga i suradnje s drugima, u kojima su granice uvijek nestalne, i tragamo za posljednjim časom u kojemu važi još samo Da ili Ne.”

Da bismo se oslobodili tog sektaškog mentaliteta potrebno je, čini mi se, na tragu onoga što je govorio Tomáš Halík, ponajprije odoljeti opasnosti promatranja Crkve kao Kraljevstva Božjega, kao njegova ostvarenja. Kraljevstvo Božje je naš cilj, ali se ne ostvaruje niti može ostvariti u svojoj potpunosti u Crkvi.  Kraljevstvo Božje nadilazi Crkvu te ga nije moguće poistovjetiti s vidljivom crkvenom strukturom. Ono je temeljno usmjerenje, kako Isusova naučavanja, a tako i naučavanja Crkve, navještaj stvarnosti koja je ispred nas, koja je mnogo šira od Crkve i našega razumijevanja sebe samih i naravi naših zajednica.

U tome navještaju vidim mogući izlaz iz začaranog kruga zatvaranja pred svijetom u koji tako često upadamo, a koji nas onda čini sektom. Crkva naviješta Isusa Krista i Kraljevstvo koje je on navješćivao, a ne naviješta sebe, ne naviješta svoju tradiciju, svoj identitet, svoje zahtjeve. Svi oni se zapravo korigiraju i usmjeravaju prema stvarnosti koja nadilazi Crkvu i prema kojoj se kreće, a to je stvarnost Kraljevstva Božjega.

O vrijednostima Kraljevstva Božjeg čitamo gotovo na svakoj stranici evanđelja. Ono nadilazi sve razlike koje postoje u našem svijetu. Navješćujući Kraljevstvo Božje Isus liječi bolesne koji su isključeni, druži se s poganima i carinicima koji su isključeni, ulazi u kuću onih koji su u tome društvu prezreni, a na kraju i sam skončava kao isključen, zločinac, kriminalac, prezreni. On prelazi one granice koje smo mi ljudi, kao i vjerske zajednice, postavili kako bi se razlikovali od drugih.

Kraljevstvo Božje koje nam dolazi je vrijednost koju smo pozvani promovirati u našemu svijetu bremenitom problemima. Sektaški mentalitet računa na tu bremenitost i probleme svijeta i, odvajanjem od svijeta, želi sačuvati čistu vjeru, čisti nauk i čisti moral. I vrlo često tu čistoću želi nametnuti svijetu oko sebe.

Isusov navještaj Kraljevstva Božjega, međutim, traži pouzdanje i otvorenost prema svijetu kojega iščekujemo, pouzdanje i otvorenost prema drugima i drugačijima. To pouzdanje i otvorenost nužno u sebi uključuje odlazak na periferije, na izlazak, kako kaže papa Franjo u Evangelii Gaudium. Papi je draža “Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti” – dakle, zbog sektaštva – “i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti” (br. 49). On traži od nas da budemo Crkva koja “izlazi”. Dok je vani gladno mnoštvo, koje traži hranu – koje u konačnici traži Krista, kruh života – ne možemo ostati zatvoreni “u strukture koje nam daju lažni osjećaj sigurnosti, u norme koje nas pretvaraju u neumoljive suce i u navike u kojima se osjećamo mirni” (br. 49).

Osim odolijevanju napasti da Crkvu već sada promatramo kao Božje Kraljevstvo, a ne Kraljevstvo Božje kao nešto što je naš cilj, u nadilaženju opasnosti da se pretvorimo u sektu pomaže nam i još jedan pojam koji je iznijedrio Lumen gentium, a to je Crkva kao “Božji narod”. To je vrlo bitno obilježje koncilskog nauka o Crkvi kojim se nadišla napetost kler–laici, ali i stvarnost Crkve postavila u povijest, jer Crkva je povijesno uvjetovana, ona se pojavljuje u povijesti, u nastajanju je, u rastu i razvoju. Zato je ona sveta ali u isti mah uvijek potrebna čišćenja. Ostvaruje se tek u eshatonu, a ovdje je obilježena napetošću između ljudske pojavnosti i božanske stvarnosti.

Tek ako to znamo, možemo biti pokajnički, biti usmjereni i svjesni da crkveno zajedništvo nije rezervirano za neke, nego je upućeno svima, ono obuhvaća i grešnike i svece, shvaćamo i znamo da nismo sekta izabranih, nego da smo uvijek ponovno pozvani obnavljati se i pomlađivati. (LG 4, 5, 8b, 9).

U vremenu Sinode i sinodalnosti pojam Naroda Božjega u ekleziologiji danas je ponovno zadobio na važnosti. Nakon što se desetljećima nakon Koncila zbog određene ideologizacije prema tom pojmu gledalo s određenim sumnjičenjem, danas ponovno otkrivamo pojam Naroda Božjega.

Kardinal Mario Grech, generalni tajnik Sinode i naš prošlogodišnji govornik, u svome članku u zborniku koji objavljujemo, ističe kako je papa Franjo odmah na početku izrazio svoju sklonost teologiji Božjeg naroda ocrtanoj u drugom poglavlju Lumen gentium, posebno u br. 12, paragraf o sensus fidei. Tako je, točnije, već u ljeto 2013. izjavio u intervjuu ravnatelju La Civiltà Cattolica Antoniju Spadaru: “Slika Crkve koja mi se sviđa je slika svetog vjernog Naroda Božjega. To je definicija koju često koristim, a to je također i definicija Lumen gentium u br. 12”. Nakon toga, upravo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium – programskom manifestu pontifikata, sastavljenom u deklariranom kontinuitetu s “naukom dogmatske konstitucije Lumen gentium” (br. 17) – papa Franjo još jednom originalno razvija teologiju Naroda Božjega. Istaknuvši primat evangelizacije, koja mora potaknuti Crkvu da se “u svim krajevima zemlje uspostavi u ‘trajni misionarski stav’” (br. 25), papa ističe da je “subjekt evangelizacije mnogo više od organske i hijerarhijske ustanove, budući da je to prije svega Narod na putu prema Bogu” (br. 111). Za Papu, jednostavno, “biti Crkva znači biti Božji narod” (br. 114), narod koji je “utjelovljen u narodima zemlje” (br. 115.).

Dragi sudionici drugih Mediteranskih teoloških susreta, želio bih da u tjednu koji započinjemo zajedno promišljamo kakva smo Crkva ili kakve smo crkve i kakva Crkva i kakve crkve želimo biti? Je li evanđelje koje navještamo samo za odabrane ili je za sve? Služi li ono izdvajanju od svijeta ili uranjanju u svijet, noseći sve njegove boli, tuge, žalosti i radosti? Je li evanđelje oružje koje koristimo protiv bezbožnoga svijeta ili je ono pak Radosna vijest koja mijenja i nas i svijet s ciljem suradnje, solidarnosti i međusobne ljubavi, s ciljem utjelovljenja Radosne vijesti u naša društva i zajednice? Što Crkvu čini Crkvom, a što Crkvu čini sektom?

Papa Franjo poziva nas da gradimo sinodalnu Crkvu, “Crkvu slušanja”. To je Crkva u kojoj svatko ima što naučiti dok se uzajamno slušamo i slušamo Duha Svetoga, Duha istine. Želim Vam da u tjednu koji započinjemo slušamo jedni druge.

S tim mislima zahvaljujem našim uzvanicima i gostima, svima želim dobrodošlicu i otvaram ovogodišnje izdanje Mediteranskih teoloških susreta. (Riječka nadbiskupija / D. P.)

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva