Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 19. 07. 2024.
Prijava
Episkop pakračko-slavonski Jovan i biskup požeški Antun (Foto: Arhiva Požeške biskupije)

Bez sinodalno/ekumenskog korektiva Crkva će kliziti ka klerikalnom i sektaškom

Autor: Aleksandar Miljković / 29. 09. 2023.

Postoji jedna frapantna sličnost između ekumenskog i ekološkog ”problema” – naime, i s jednim i s drugim otprilike znamo gdje postoji rješenje, ali jednostavno smo svi zajedno (mislim na laike, mirjane, obične ljude) previše komotni, inertni, indolentni i preplašeni da bismo bilo što mijenjali. Kao posljedica toga, otvara se prostor stručnjacima, političarima i klericima da taktiziraju i odugovlače sa stvarima koje se više ne smiju odložiti ni sekunde.

Erich Fromm je davno primijetio da većina ljudi ne želi preuzeti odgovornost i zapravo bježi od svoje slobode. Cinik (a i teoretičar zavjere) vjerojatno bi dodao da je svjetska mašinerija moći predobro ”uštelana” da bi dobronamjernik bilo što i mogao promijeniti.

Ipak, povijest pokazuje da to nije tako i da se stvari često vrlo neočekivano i na nepredvidljiv način mogu okrenuti za 180 stupnjeva. Jedinstvena Crkva bi imala znatno jači utjecaj na promjenu paradigmi u sustavima zaštite okoliša, nego što ga ima sad kada suglasje unutar nje milenijski izostaje. O tome vrijedi razmisliti.

Od kuda onda početi? Ranokršćanske zajednice su imale eshatološki ”osjećaj svijeta”, i klerikalne strukture (mada i tada prisutne) nisu suštinski definirale život Crkve. Na papiru, tako ne bi trebalo biti ni danas, ali prečesto je upravo to slučaj – ideja o putu sinodalnosti jedna je od reakcija/refleksija toga.

Upravo zato, svaki ekumenizam koji nije sinodalnog karaktera ne može biti autentični ekumenizam. Klerikalne strukture prepuštene same sebi, nisu cjelovit odraz života Crkve i kao takve nemaju mandat za ekskluzivno odlučivanje o putu kojim svi mi zajedno moramo hoditi – slijedeći našeg Spasitelja.

U crkvama gdje se poštuje ”zlatni lanac” apostolske uzastopnosti (katolici, pravoslavni, anglikanci, neki luterani) vjerojatno je još i lakše zaboraviti na činjenicu da je kršćanstvo primarno religija iščekivanja, ali i prepoznavanja Eshatona – ”života budućeg vijeka”.

Razlog tome je, da kod svih nizova dugog trajanja (a ovaj je najduži) postoji opasnost da ne počne implodirati u stanja privilegiranosti i samodostatnosti – ako se regularno ne obnavlja kroz sjećanje na svoju izvornu karizmatsku dužnost.

U kontekstu Balkana, klerikalizam je tijesno vezan s nacionalizmom u samoj Crkvi – utoliko što se osjećaj posebnosti unutar eklezijske mikro hijerarhije uspješno projicira i na široko platno etnosa cijele (monolitne) zajednice. Ovaj tip mesijanizma se zatim povratno ”isplaćuje”, jer ta ista zajednica gubi interes za bilo kakvom realnošću koja nije u potpunom skladu s narcisoidnim narativom koji hijerarhija repetativno plasira.

Usput rečeno, unutar manjih kršćanskih grupacija takav scenarij se može odigrati na drugačiji, ali jednako destruktivan način – s time da imaju manju šansu od oporavka (radi manjka institucionalne kontrole), ako se problem brzo i jasno ne identificira.

Pitanje nam ostaje kako probuditi gore navedeni ”eshatološki weltanschauung”, a bez upadanja u jeftini i manipulativni apokalipticizam kakvim obiluje YouTube ovih dana?

Odgovor je kompleksniji nego što se da naslutiti i vezan je za sam početak kršćanske dogmatske teologije.

Aleksandrijski mislilac Origen je pod utjecajem grčkih filozofa (primarno Platona) pokušao nastaviti ”projekt” sinteze židovske i helenske misli, a nju je bio započeo filozof Philo – koji je živio u doba Krista. Origen (185- 253 AD) je kao gorljivi kršćanin, želio naći savršeni ”konceptualni okvir” za doktrinarni razvoj svoje vjere, i našao ga je u (tada intelektualno dominantnoj) filozofiji Platona i Aristotela.

Mada vrlo uspješan (i kasnije neizmjerno utjecajan) u svom pokušaju, čak ni genijalni Origen nije do kraja riješio bazični problem; sintetiziranje jedne vrlo statične (antičke) transcedentalnosti i dinamičnog Boga Izraela koji kroz dijalog s Abrahamom, Izakom i Jakovom želi biti što više upleten u život svog izabranog naroda i svekolike, voljene svoje Kreacije – sve dok na kraju ni sam nije postao dijelom nje… kroz inkarnaciju.

Reziduum te prijeko potrebne, ali često neprikladne sinteze je latentni dualizam duha/tijela, crkvenog/svjetovnog i odabranih/odbačenih, koji je izluđivao Nietzschea i Junga – a zapravo je nesporazum koji se mogao izbjeći.

A kalcedonska kristološka definicija je kršćane samo djelomično oslobodila od tog problema, jer se on povijesno pojavljuje na raznovrsne načine i nitko nije imun na njega. Klerikalizam, filetizam, mesijanizam zilotizam itd. samo su inačice teme koja parazitski crpi eklezijsku vitalnost, i sužava mogućnost plodnog dijaloga i zdrave kohabitacije.

Rješenje (kad dođe) bit će burna i neočekivana promjena perspektive, koju zasada ne možemo predvidjeti – ali za koju se usrdnim molitvama i radom na jedinstvu, svejedno trebamo neumorno pripremati.

Sve ovo ne znači da grčka metafizika nije (Božjom providnošću) bila uzvišen partner novozavjetnoj premudrosti, i da je struktura doktrine s kojom smo mi danas ponekad i suviše familijarni – ”prevladana stvar”.

Zato se uvijek moramo vraćati počecima da bismo jasnije razlučili kuda ćemo (i zašto) nastaviti ići. Treba se upitati, na primjer, što bi se dogodilo da su teolozi 3. i 4. vijeka, kad se kalio dogmatski čelik, ”konzultirali” grčke dramatičare i pjesnike, umjesto uglednih filozofa? Možda i nije sasvim kasno za to…

Bez stalnog sinodalno/ekumenskog korektiva (uključujući pravilan i kreativan odnos prema tradiciji), Crkva će uvijek ”kliziti” ka klerikalnom i sektaškom – željeli to ili ne.

 

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva