Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 16. 04. 2024.
Prijava
Sir James Thornhill, Pavlova propovijed na Areopagu, 1729-31. Izvor: Royal Academy of Arts

Apologetika balkanika: Drugoga je najlakše isključiti, ali najteže razumjeti

Autor: Aleksandar Miljković / 01. 02. 2023.

Sve aktualniji problem kršćanske (a indirektno i one ekumenske) apologetike je izazov koji je sveti Kiprijan (3. stoljeće) stavio pred nas riječima: extra Ecclesiam nulla salus (izvan Crkve nema spasa).

Ako mu damo pristanak naše savjesti – živoga Boga ćemo ograničiti na spasonosno djelovanje isključivo unutar Crkve; ali ako se odupremo istoj formuli – umanjit ćemo presudnu ulogu Crkve u njenom božanskom poslanju preobraženja čovjeka, društva i čitavog kozmosa u ikonu Stvoriteljevu.

Istina je da ne možemo sa sigurnošću znati što je Kiprijan sve podrazumijevao pod ”Crkvom”, ali bar znamo da su njegove riječi i katolici i pravoslavni dogmatizirali – primijenivši ih isključivo na sebe!

Na primjer, uz sve akademske zasluge i iskrenu pobožnost nedavno preminulog Benedikta XVI., najveća je vjerojatnost da ni on sam nije doživljavao kršćane ne-katolike kao istinske pripadnike jedne Crkve. Taj perogativ je za njega bio ekskluzivan i izvan domašaja rasprave. Sličan stav dominira i na Istoku.

Kada je 2016./17. na inicijativu pape Franje, formirana mješovita komisija za razmatranje lika i djela nadbiskupa Alojzija Stepinca – delegati jedne i druge strane (srpske pravoslavne i hrvatske katoličke) su se gledali s milenijskim podozrenjem i nepovjerenjem. Svakako, prije doticanja ove možda najbolnije teme, valjalo je prvo uvažiti kakav-takav eklezijski legitimitet supregovarača. Veliko je pitanje jesu li bili u stanju to i učiniti, čak i ako ih je diplomatičnost i pristojnost natjerala da pristanu formalno.

Naravno, jasno je da se s ovakvih ”startnih pozicija” ne može očekivati nekakav veliki napredak ili iznenadni skok u razumijevanju Drugoga. Ipak, želim vjerovati da i samo suočavanje nepomirljivih mora donijeti neki (smrtniku nesaglediv) dobitak i da nije samo puka vježba jalovosti i isključivosti.

Možda će neki budući susreti pomaknuti težište s Balkana kao bastiona najgorče etnoreligioznosti.

Iz svih tih razloga postaje jasnije zašto je toliko važno vratiti se filozofskim korijenima apologetike. Maštovit dijalog ne smije biti opterećen prošlošću i mora uključivati sve koji se osjećaju pozvani da kreativno i konstruktivno ponude novu perspektivu.

Preliminarna pretpostavka za ovakav pristup je ideja da nijedna povijesna Crkva nije niti cjelovita niti savršena (kao Krist), ali je zato na putu za to!

Rumunjski teolog Dumitru Stăniloae je prizvao dva kriterija: Crkva mora u sebe uključivati sve što je Stvoreno i Crkva mora savršeno odslikavati i komunicirati Božju Ljubav. Mada do sada ona nije uspjela ni u jednom ni u drugom, Crkva je i dalje u potpunosti predana svom kozmičkom poslanju – po vječnoj želji i nevinoj žrtvi Kristovoj.

Ako bi svi kršćani odlučili (u jednom trenutku) odbaciti hubristični eklezijski maksimalizam i s iskrenom skromnošću u srcima prihvatili svoje dosadašnje dosege, to bi imalo nesagledive apologetske efekte. Ekumenski bismo se tada približili jedni drugima u potrazi za sve većim savršenstvom i punom cjelovitošću, a oni koji su izvan Crkve bi dobili realniju sliku o kršćanskoj stvarnosti i manje agonizirajuću odluku o pristupu jednoj od danih denominacija.

Ali postoji glas straha i govor opreza, pogotovo iz redova visoke hijerarhije: Ako se prizna crkveno nesavršenstvo (iako je očigledno), kako će to vjernici shvatiti? Hoće li otpasti od Crkve ili možda jednostavno postati nezainteresirani i hladni? Hoće li se početi sumnjati u validnost ili efektivnost sakramenata? Važnost održanja tradicije, crkvenog uređenja i samog učenja će se dovesti u pitanje.

Iza svih tih navedenih briga stoji jedino sebična briga za vlastitu poziciju, moć i apsolutni autoritet.

Na nama laicima, vjernicima, je da takve pojave što prije uočimo, prepoznamo i prozovemo pravim imenom – dignitet i karizma naših krštenja nam daju puno pravo, a i Duh Sveti nas priziva k Istini.

Apologetika, filozofija, ekumenizam, kreativnost… nisu tek samo prazne riječi; to su glavne oznake na putu svih kršćana, i bez obzira na to od kuda smo došli – svi se krećemo prema istom neprolaznom Cilju.

”…ponekad na uho šapnem papama, Bog il’ je s vama ili je sa nama!” ironično su pjevali Bregović i Dugme, ali takvo razmišljanje (shvaćeno doslovno) klasificira druge vjernike u ”zabludjele ovčice” koje treba privesti na pravi put, a u konačnici (kad to ne uspije) ih se dehumanizira ili čak eliminira.

A gdje je Kiprijan u svemu tome? Možda nikad ni nećemo naći odgovor njegovom izazovu… ili će nam se ukazati na kraju vremena, kada sve napokon postane čisto, jasno i transparentno. U svakom slučaju ga valja imati na umu, kao podsjetnik da je Drugoga najlakše isključiti, ali najteže razumjeti.

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva