Rastko Nemanjić (1174.-1235.) bio je najmlađi sin velikog srpskog župana Stefana Nemanje i Ane. Na njegov duhovni razvoj najviše su utjecala žitija (životopisi) južnoslavenskih pustinjaka, svetog Jovana Rilskog, Jovana Osogovskog, Gavrila Lesnovskog i Prohora Pčinjskog. Ipak, smatra se da je mali Rastko bio najviše pod dojmom žitija svetog i ravnoapostolnog Kirila, slavenskog prosvjetitelja, osobito omiljenoga i rado čitanog na dvoru Nemanjića. Već u petnaestoj godini otac mu je povjerio na upravljanje Humsku oblast, između Neretve i Dubrovnika. Kao vladar bio je krotak, blag i ljubazan prema svima, a posebice se isticao pomaganjem sirotinji i nemoćnima. Osobito je poštovao monahe i monaški život. Težeći savršenijem životu, mladi Rastko napušta roditeljski dom i odlazi na Svetu Goru. U osamnaestoj godini prima monaški čin i ime Sava. Stefan Nemanja, koji je monahu Savi slao bogatu materijalnu pomoć za svetogorske manastire, također se zamonašio nakon što je prijestol predao svome sinu Stefanu. Kao monah Simeon, pridružio se najmlađem sinu u manastiru Vatopedu, čiji su bili dobrotvori. Ubrzo zatim obnavljaju napušteni i opustošeni manastir Hilandar, što ga je bizantski car Aleksije predao Srbima u vlasništvo. Hilandar je sve do 16. stoljeća slovio za najveću srpsku školu i rasadnik duhovnosti, prosvjete i kulture.Godine 1207. godine Sava se vraća kao arhimandrit s moštima Svetog Simeona Mirotočivog u Srbiju, gdje u manastiru Studenici, očevoj zadužbini, izmiruje zavađenu braću Stefana i Vukana. Posvećuje se crkvenom i kulturnom prosvjećivanju srpskog naroda te osnivanjem eparhija predano radi na boljoj crkvenoj organizaciji. Na blagdan Uspenja Presvete Bogorodice, 15. kolovoza 1219. godine, patrijarh Manojlo Saranten, uz saglasnost cara Teodora I Laskarisa, postavlja Savu za prvoga srpskog arhiepiskopa, čime Srpska pravoslavna crkva postaje autokefalnom. Iste godine na saboru u manastiru Žiči, koji postaje sjedištem nove crkve, Sava od svojih najboljih učenika odabire i posvećuje nekoliko episkopa te u Srbiji podiže mnoge crkve, manastire i škole. Godine 1234., Sava kreće na svoje drugo putovanje u Svetu Zemlju. Prije polaska na prijestol srpske arhiepiskopije postavlja svoga odanog učenika Arsenija Sremca. Vraćajući se s tog putovanja, Sava umire na Bogojavljenje 14. siječnja 1235. godine u Trnovu (Bugarska). Kralj Vladislav je 1237. godine uz najviše crkveno-državne počasti prenio njegove svetačke relikvije u manastir Mileševo.
