Svetkovinom Božića proslavlja se od starine Isusovo rođenje. Božić je po važnosti drugi blagdan kršćanske liturgijske godine nakon Uskrsa, te na poseban način proslavlja spomen i tajnu Utjelovljenja, odnosno Božjeg dolaska u tijelu, što predstavlja i jedan vid uskrsnog otajstva.
Nije posve lako i bez teškoće odrediti koliko daleko u prošlost sežu korijeni svetkovanja Božića. Svoj je oblik ta svetkovina definitivno zadobila negdje u 3. stoljeću, kada se otprilike istodobno s njom pojavljuje na Istoku svetkovina Bogojavljenja 6. siječnja, a na Zapadu Božić 25. prosinca, s različitim naglascima koji potječu i posljedica su različitih religiozno-kulturnih konteksta u kojima su obje nastajale i razvijale se, ali u konačnici s identičnim ciljem i zajedničkom porukom: proslavom Kristova rođenja kao početka novoga života, istinskoga Sunca povijesti. Polazište za utvrđivanje datuma Kristova rođendana bio je 25. ožujka. Najstarija zabilješku o tome datumu nalazimo kod afričkog crkvenog pisca Tertulijana s kraja 2. st., a koji pretpostavlja jednu stariju predaju prema kojoj je Krist podnio smrt na križu upravo 25. ožujka.
U jednom spisu De Pascha Computus, koji je nastao godine 243. također u Africi, a tiče se izračunavanja datuma uskrsnuća, pronaći ćemo u vezi s tumačenjem 25. ožujka kao datuma stvaranja svijeta i jedno posve svojevrsno računanje datuma Kristova rođenja: prema izvještaju o stvaranju, Sunce je stvoreno četvrtoga dana stvaranja, tj. 28. ožujka. Prema tome, činilo se da to treba ujedno biti i danom ”simboličnog” Kristova rođenja, budući da su ga kršćani smatrali istinskim Suncem povijesti. Ta je misao još u 3. stoljeću i nadalje imala svoje inačice, u smislu što se poistovjećivao dan Kristove muke s danom Kristova začeća te se tako 25. ožujka svetkovao i kao Anđelov navještaj, tj. Gospodinovo začeće snagom Duha Svetoga u krilu Djevice.
Svetkovina Kristova rođenja 25. prosinca – devet mjeseci nakon 25. ožujka – na Zapadu se ustalila tijekom 3. stoljeća, dok je na Istoku – vjerojatno zbog kalendarskih razlika – dan Kristova rođenja slavljen najprije 6. siječnja, što je zacijelo bio istodobno i kršćanski odgovor na mitsku svetkovinu rođenja bogova koja se toga dana slavila u Aleksandriji.
Danas su neodržive stare teorije kako se u Rimu kao datum rođenja Kristova ustalio 25. prosinca kao opreka mitu o Mitri ili kao kršćanski odgovor na kult nepobjedivoga Sunca, što su ga rimski carevi promicali u 3. stoljeću kao pokušaj stvaranja jedne nove religije u carstvu.
Uz svetkovanje Božića vežu se i brojni narodni običaji. Jedan od njih je i izrađivanje jaslica i njihovo izlaganje u Crkvi, što je prvi učinio sv. Franjo Asiški 1223. godine. Običaj se proširio prvo u franjevačkom redu, a od 16. stoljeća postaje opće prihvaćenom praksom u katoličkim zemljama. Smatra se da su najstarije jaslice u Hrvatskoj one franjevačke na Košljunu, a sastoje se od drvenih figura Isusa, Marije i Josipa te glave vola i magarca, nastale u 16. st. No, svakim se jaslicama, bile one u crkvi ili kući, nastoji privući pozornost na božićno otajstvo.
S druge strane, običaj kićenja ili ukrašavanja božićnog drvca došao je sa sjevera, negdje u 16. st. i uz njega je vezana sljedeća legenda. Siromašni čovjek prolazio je šumom u badnjoj noći. Stabla pokrivena snijegom sjala su pod zvijezdama. Začaran tom ljepotom, čovjek je iščupao jelku i ponio je kući. Kako se od topline u kući snijeg rastopio, siromah je od pamuka načinio grudice snijega i posuo ih po stabalcu, a od voska načinio svjećice, učvrstio ih na grančice i zapalio pa su sjale kao iskre na snijegu pod zvjezdanim nebom u šumi. Božićno zeleno drvce postavljeno u kući podsjeća na novi život.
“(…)
Vimo da je Božić danas,
Kad se Isus rodi za nas.
Marija ga rodi Diva
Da smo prosti Božja gnjiva.
Vsim nam budi vele drago:
Pride Isus, naše blago.
I Mariji pojmo zato,
Ka nam rodi rajsko zlato
(…)“
Iz najstarije poznate hrvatske božićne pjesme, tzv. ”Pariške pjesmarice”, 15. st.
