Krsna slava posvećena Sv. Srđu (Sergiju) i Baku (Vakhu), bili su, prema legendi, rimski dostojanstvenici na dvoru cara Maksimijana, suvladara cara Dioklecijana (286-305). Zbog pripadnosti kršćanskoj vjeri i odbijanja da se poklone rimskim bogovima ubijeni su u Siriji, gdje je njihov kult uspostavljen i odakle se raširio po istoku. Pod carem Justinijanom I. (527-565), koji je ovim svecima podigao crkvu u Carigradu, kult sv. Srđa i Baka raširio se na zapad, naročito na prostoru između Drača i današnjeg Dubrovnika, gdje je postojalo više od 15 crkava posvećenih ovim svecima. Odatle se slavljenje Srđevdana širilo u unutrašnjost, o čemu svjedoči i crkva Sv. Sergija i Vakha na Bojani. Prema jednoj legendi, prilikom prijenosa moštiju svetog Save iz Trnova, u Mileševu su prenesene i mošti sv. Srđa i Baka, o čemu svjedoče i njihove freske u Mileševi. Na ikonama se ovi sveci predstavljaju u običnoj tadašnjoj odjeći s križem i mitrom kao znakom mučeništva.