Blagdan Hanuka potječe iz vremena helenističke seleukidske dominacije nad židovskom državom, kada je poganski vladar Antioh IV. Epifan zabranio pridržavanje čak i osnovnih židovskih vjerskih propisa i običaja. Vrhunac zlostavljanja nastao je kada je Hram onečišćen unošenjem Zeusova kipa. Premda malobrojni, podigli su se tada, godine 167. p. n. e., ustanici pod vodstvom svećenika Matitjahua iz kraljevskoga roda Hašmonejaca. Vojno vodstvo preuzeo je Matitjahuov sin Jehuda, kojega su zvali Makabi – Čekić, vjerojatno zbog njegove snage, upornosti i odlučnosti. I danas se sportske natjecateljske aktivnosti u Židova često zbog toga vode pod njegovim imenom.

Ustanici su nakon pobjede obredno očistili Hram i htjeli su što prije zapaliti svjetla u hramskome svijećnjaku, menori. Međutim, obredno čistoga ulja, zapečaćenoga pečatom velikog svećenika, bilo je dostatno samo za jedan dan gorenja. Ipak su odlučili zapaliti svjetla u menori, kako bi barem toga pobjedničkog dana osvjetljavala Hram. Ali, čudom je ovo ulje, dostatno za samo jedan dan gorenja, gorjelo osam dana.

Kao spomen na ovo čudo, od tada se tijekom osam dana, koliko je ono trajalo, slavi blagdan svjetla, Hanuka. Blagdan se slavi u doba zimskog solsticija, kada je noć najdulja i kada nam svjetlost Hanuke najavljuje novi osvit. U domovima i u sinagogama, na ulicama i trgovima, pale se u večernjim satima veliki i mali svijećnjaci i uljne svjetiljke, svaki dan s po jednim gorućim mjestom više, te od prvoga do osmoga dana blagdana količina svjetlosti raste. Obveza je svakog Židova paliti svjetlost za Hanuku.

Kao uspomena na “čudo ulja” jedu se različiti slatki i slani uštipci prženi u ulju, djecu se daruje i igraju se razne igre. U židovskim domovima u dijaspori vrti se zvrk, drajdl, na čijim stranicama stoje hebrejska slova koja predstavljaju rečenicu: veliko čudo se dogodilo tamo (u Izraelu), dok se u Izraelu vrti zvrk sa slovima koja znače: veliko se čudo dogodilo ovdje.