(Opaska uredništva: Prenosimo besedu koju je patrijarh srpski Porfirije kazao u subotu 1. srpnja na groblju u Bratuncu kada je služio parastos za sve stradale Srbe Srednjeg Podrinja i Birča).

Vaše preosveštenstvo, časna braćo arhijereji, poštovani gospodine predsjedniče, Vaša Ekselencijo veleposlaniče Ruske Federacije i svi po redu i rangu, dragi gosti, braćo i sestre. Naravno, prije svega pozdravljam braću, sestre, roditelje, rodbinu, sugrađane, komšije i susjede nevino stradalih u Birču i Srednjem Podrinju.

Kako se bliži ljeto, kako se bliži Vidovdan, cijeli naš pravoslavni rod svoje molitve, ali i svakodnevne misli, okreće svima onima koji su svoje živote položili u borbi za krst časni i slobodu zlatnu, ali i svima nevino stradalima. i to golim rukama iz ruku zločinaca.

Svi mi svoje misli i molitve obraćamo njima, a siguran sam da ste vi, draga braćo i sestre, posljednjih godina najviše ovdje u Bratuncu i okolini. Zašto je odavde upućena najveća molitva za našu stradalu nevinu djecu, majke, sestre, starije nemoćne – pitat će se mnogi.

Jer, stekao sam dojam prošle godine kada sam bio s vama, njihova nevina žrtva, njihovo strašno mučeništvo, kao i vaša bol i suze nisu ili nisu dovoljno odraženi u nacionalnoj molitvi našeg naroda. Malo, premalo nas se okupilo na ovom svetom mjestu s kojeg se treba uputiti molitva Gospodinu. Ali danas su ovdje u molitvi s nama naša braća i sestre iz Šapca, Mačve i Pocerine, iz Valjeva, iz drugih krajeva, iz naše Republike Srpske, iz naše mučeničke ali i ponosne Bosne. Ako Bog da, i ubuduće ćemo se okupljati na ovom svetom mjestu.

Dolazim u Podrinje pravo sa Kosova i Metohije, braćo i sestre. Prenosim vam molitve Svete Gračanice, majke srpskih crkava Pećke patrijaršije, molitve bratstva Dečanskog; naroda Kosova i Metohije. Oni su s vama u molitvi, u bolu, kao i vi s njima, jer mi smo jedan narod, mi smo jedna Crkva, srpska i pravoslavna. Imamo iste brige i iste radosti. I neka, ako Bog da, u danima i godinama pred nama bude više radosti nego briga.

Bio sam ovdje prije godinu dana kada smo obilježavali trideset godina od stradanja naših Srednjopodrinjaca i Birčana. Od tada do danas svi koji su mučenički podnijeli na svom ognjištu na Jurjevo, na Petrovo, na Petrovo, na Božić… Danas, trideset i jednu godinu od stradanja, okupili smo se na molitvu. Zajedno za pokoj duša naše braće, sestara, djece i staraca poginulih u prošlom ratu. Bolje reći oni koji su umrli od 1992. do 1995. godine.

Na fotografiji majke iz sela Ratkovići, koja je zakopala lubanju – jedino što je pronašla od svog sina, koji je u junu 1992. godine odveden iz svog doma, opipljiva je sva naša tragedija i tuga, opipljiva je ljubav majke, opipljiva je njena bol, ali i bol i tuga svih onih koji su izgubili nekoga od svojih bližnjih. U njenoj ruci, kojom je milovala lubanju sina Živana, čini mi se sva tuga Podrinja koje nije imalo vremena da oplakuje i oplakuje rane iz Drugog svjetskog rata kada su se otvorile nove 1992.

Braćo i sestre, preživjeli ste ovaj, krvlju natopljeni kraj vaših najmilijih. Tuga je velika, ali i rana. Vjeru ste nosili u srcu i u najtežim trenucima i kada ste gubili svoje najmilije, ali i kada su se neki usudili izmjeriti bol i odrediti koju majku i koliko boli gubitak djeteta, reći da to nije bol, reći da nije tragedija, reći da nije zločin.

A majčina bol je majčina bol. I nitko nema ekskluzivno, elitno i iznimno pravo na bol. Bol je ista za svaku osobu. Bol osjeća svaka majka, bez obzira kojoj naciji pripadala i kako se Bogu molila. Bol nema nacije ni vjere.

Bilo bi lekovito kada bi svi oni koji negiraju tuđu bol, a mi kažemo bol srpskih majki, čuli i prihvatili istinu o stradanju Srba Srednjeg Podrinja i Birča: da ovde, na samom početku rata ubijeni su ljudi koji su imali svoje ime: Živan, Zora, Milutin, Milovan, Vinka, Radosava, Borka, Slobodan… – popis je dugačak – preko tri i pol tisuće muškaraca, žena, djece i staraca. ljudi…

Znamo svoju bol, ali ne samo da smo pozvani, nego i prepoznajemo poštujemo i bol drugih majki, majki drugih naroda, Bošnjaka i Hrvata.

Molimo da naša rana zacijeli i zacijeli, kao što molimo i za njihove rane.

Ovdje smo se, braćo i sestre, okupili s vjerom u Krista Uskrsloga da molimo za nevine žrtve koje su pokopane ovdje i svugdje u Republici Srpskoj i u Bosni i Hercegovini, da molimo da se zločini više nikome ne ponove, da pokušamo, molimo da se razgradi elitizam i isključivost u boli, jer samo međusobno prepoznavanje boli može biti temelj i jamstvo mirne budućnosti.

Moramo pokušati biti elita u dobroti, u milosrđu, u ljubavi na koju nas je sam Gospodin pozvao, biti elita u istini.

Ljekovito je voljeti ljude, ali je ljekovito i znati i prihvatiti ono što je činjenica, jer jedino to će nas izvesti na pravi put.

Mi smo kršćani i vjerujemo u vječni život i zato znamo da su naše molitve za bližnje važne. No, okupljeni ovdje, na ovom svetom mjestu i na ovoj svetoj zemlji, siguran sam da su nam potrebne molitve onih koji su nevino stradali, koji su mučenici pred Bogom, sveti mučenici koji su prolili nevinu krv, da su nam njihove molitve potrebnije i više nego naše njima.

Stoga, moleći Boga za njih i da oni mole za nas, znamo da je zadnja riječ Božja riječ, i znamo da je Njegova riječ milosrđe i ljubav. Uzdamo se u nju uvijek govoreći: Vječnaja pamjat svima stradalima u obrambenom ratu u Srednjem Podrinju i Birču! Neka im Gospodin podari kraljevstvo nebesko!