U Knjizi postanka nailazimo na tekst o Rebeki i njenom upoznavanju budućeg muža Isaka, koji glasi, kako slijedi: ”Kad Rebeka, podigavši svoje oči, opazi Isaka, sjaha s deve pa zapita slugu: ‘Tko je onaj

čovjek što poljem ide nama u susret?’ A sluga odgovori: ‘Ono je moj gospodar.’ Potom ona uze veo te se pokri.” (Post 20, 64-65).

Ovaj događaj upućuje nas da je riječ o pobožnoj ženi koja nije pokazivala svoju tjelesnu ljepotu. Nasuprot tome, pokrila se i time je pokazala svoju skromnost. Vrlina je to koju bi svako ljudsko biće trebalo pokušati pronaći u svojim unutarnjim dubinama.

U kojoj mjeri je to prisutno u današnjem svijetu, mislim da je teško odgovoriti.

Svakako, skromnost je vrlina o kojoj bi svaka pobožna žena trebala razmišljati. Činjenica je da su pobožne žene pokrivale svoje glave tisućama godina prije Hristovog dolaska, a kada je osnovana novozavjetna Crkva pobožne žene su nastavile tu tradiciju koja traje do danas.

U Prvoj poslanici Korinćanima svetog apostola Pavla, on podučava sve da slijede običaje koje su primili, a jedan od običaja je i običaj pokrivanja glava žena. On nas uči da se pokrivanjem glava ukazuje čast u bogoslužbenom smislu.

”I svaka žena koja se gologlava moli ili prorokuje, sramoti glavu svoju, jer je to isto kao da je i ošišana.” (Kor 11,5). Ovime nas se upućuje da se molimo pokrivene glave, dok za muškarce stoji suprotna uputa te muškarci i danas skidaju kape u hramovima.

”Zato žena treba da ima vlast na glavi radi anđela”. (1 Kor 11,10). Ovime nam se daje do znanja da se pokrivanjem pokazuje ženska čast, a to je zbog prisustva anđela. Moguće da je to teško shvatiti razumski, ali ako nas Sveto pismo na to upućuje, mišljenja sam da isto treba ispoštovati.

Pokrivanje glava žena u hramovima je tema kojom su se bavili i sveti oci. Jedna od ljepših misli, svakako je i misao svetog Ćirila Aleksandrijskog koji piše: ”Anđelima je jako teško podnijeti ako se ovaj zakon (pokrivanja ženskih glava) zapostavi.” Duboka je to misao.

Opterećene životima u velikim gradovima, obrazovanjem, karijerom, kućom i kućanskim poslovima, teško da imamo vremena razmišljati o ovoj temi. Izuzetak su žene koje ta tema posebno zanima. Prosječnu ženu se ne dotiče. Barem ne u mjeri u kojoj bi trebalo.

Često, sklone smo diviti se ljepoti ikone. Pred istu ćemo i stati i moliti pomoć svetitelja/svetiteljke izobražene na samoj ikoni, pred Bogom. Vrlo rijetko će nam pasti na um da su upravo te svetiteljke (izuzev svete Marije Egipćanke) izobražene na ikonama pokrivenih glava. Mislim da to izobražavanje dolazi iz dubine biblijskih tekstova.

Dugo godina obilazila sam hramove i manastire Srpske Pravoslavne Crkve na Balkanu i uočila da žene pokrivaju glave u većoj mjeri kad obilaze manastire, nego što to čine u parohijskim hramovima.

Danas živim u Londonu te mi se pružila mogućnost da na teritoriju Velike Britanije posjetim i hramove drugih pravoslavnih jurisdikcija.

Običaj pokrivanja glava žena u hramovima u velikoj mjeri se razlikuje u grčkoj, srpskoj, antiohijskoj ili ruskoj tradiciji. Svakako, taj običaj najraširenije je rasprostranjen u hramovima ruske tradicije gdje je teško moguće vidjeti ženu koja nije pokrivena.

Meni osobno najljepši su Bogorodičini praznici kad se čitava crkva zaplavi. Plava boja se smatra bojom Bogorodice i ruska tradicija prati običaj da se na te praznike žene obuku u plavo i pokrivaju glave plavim nijansama. Kod mene taj trenutak izaziva divljenje. Moguće, smetne me i od molitve jer se ne mogu nagledati ljepote motiva na tkaninama koje krase lijepa ženska lica.

Sama, sklona sam nošenju marame jer sam naklonjena uvažavanju zakona, ali i unutarnji pokreti vode me tom činu.

Prilikom posljednjeg susreta na rastanku moja kuma mi je poručila da kad se jednom vratim kući, ne zaboravim maramu. Eto, čuvam tu uspomenu i nosim maramu sa željom da ne sablaznim sve one žene koje još nisu pronašle taj unutarnji pokret u svom biću da se odluče na ljepotu marame.