Ekumenski pokret dvadesetoga stoljeća mnogo je obećavao: nakon stoljeća razilaženja u mišljenju, međusobnog razgraničavanja i osuđivanja, počelo je razdoblje novoga promišljanja i učenja, dijaloga i suradnje među različitim kršćanskim Crkvama i pojedincima. Možemo sa zahvalnošću priznati dobre plodove ekumenskog dijaloga, posebice ponovnog otkrivanja kršćanskog bratstva među članovima različitih zajednica koje jedni druge više ne smatraju neprijateljima ili konkurentima, već braćom i sestrama u Kristu na zajedničkom hodočašću prema punini vlastite darovane ljudskosti.
Nakon pedesetak godina intenzivnoga ekumenskog iskustva učinjen je napredak na putu prema punom vidljivom jedinstvu, no sadašnja situacija ekumenskog pokreta zahtijeva i kritičko sagledavanje. Došlo je do vrhunaca, a ujedno i poteškoća, nesporazuma i zabluda. Proces prema zajedništvu kao da je zastao. Kršćani različitih denominacija vrlo su se brzo usuglasili oko lakših pitanja, ali zastali su kod bitno težih, kao što je, primjerice, pitanje crkvene službe i ekleziologije, ali i razlika stavova o pojedinim etičkim pitanjima.
Teologije i ekleziologije imaju svoj razvoj i svoje zakonitosti, a rezultati istraživanja i suradnje često nisu ni dostupni niti, nažalost, odveć važni vjernicima u njihovoj svakodnevici. Podjele u kršćanskom svijetu podjela su u samom iskustvu vjere, a ne samo u doktrinarnim formulama.
Sadašnji trenutak zahtijeva vlastiti etos koji uključuje više od deklarativne spremnosti na dijalog – spremnost na međusobno približavanje, pružanje ruke pomirenja i zacjeljivanja rana što nam ih je ostavila povijest te okretanje od sebeusmjerenosti prema svijetu. Bavljenje vlastitim identitetom baca sjene na svjetlost kršćanskoga jedinstva: sve se više teži za potvrđivanjem vlastitog identiteta, a sve manje za zajedništvom s drugima.
U Katoličkoj i Pravoslavnim crkvama i danas neki misle da se u ekumenskom dijalogu otišlo predaleko te pojedine reforme smatraju ”protestantizacijom”, a protestantske Crkve, malobrojne i raznolike, niti se ne uzimaju u obzir u važnim susretima i razgovorima, osim, simbolički, prilikom Molitvene osmine za jednistvo kršćana.
Koncept duhovnog ekumenizma nažalost se često koristi da bi se označila sentimentalna, iracionalna i subjektivna duhovnost, tj. djetinjasta želja za zajedništvom kakva ne uzima u obzir crkvenu tradiciju ili ju čak zanemaruje.
Duhovni ekumenizam, međutim, uključuje nauk Svetoga pisma, živu tradiciju Crkava i ishode ekumenskih dijaloga na način da su osobno i potpuno asimilirani te postaju svjetlo i snaga u svakodnevnom životu vjernika. No, velike odluke se ne donose bez odgovornosti svakoga od nas. Granice koje dijele religije, narode i ljude prelaze pojedinci, a tek onda zajednice, Crkve i politike.
Već danas bismo zajedno mogli učiniti mnogo više nego što činimo: zajedničko proučavati Bibliju, razmjenjivati duhovna iskustava, imati zajednička bogoslužja u službama Riječi, bolje upoznati naše zajedničke tradicije, kao i naše postojeće razlike, surađivati u teologiji, u poslanju, u kulturnom i društvenom svjedočenju. Duhovni ekumenizam i ekumenska formacija posebice su važni za naše tranzicijsko vrijeme kriza i traženja izlaska iz nje, za koraćanje naprijed nakon desetljeće rata i napetog poraća.
Prvo mjesto duhovnog ekumenizma, odnosno njegov život jest praktični ekumenizam. Jedinstvo Crkve nije samo po sebi cilj. Jedinstvo Crkve je oruđe, znak, anticipacija jedinstva cijelog čovječanstva. Univerzalni kontekst zalaganja za jedinstvo Crkve ima implikacije za društveno i političko služenje: za svetost života, dostojanstvo ljudske osobe i ljudska prava, za obrazovanje, zdravstvenu skrb, pravdu i mir, za svjedočanstvo ljubavi prema bližnjem, skrb za siromašne, diskriminirane i migrante, za očuvanje stvorenja i, dakako, ne manje važno, za međureligijski dijalog. Na svim tim poljima možemo i moramo raditi zajedno te nas suradnja može i zbližiti.
Kršćanske Crkve izjašnjavaju se načelno za kulturu mira. Pa ipak je upravo njihov doprinos humanizaciji globalizacije ometen političkim implikacijama. To je osobito slučaj tamo gdje Crkve postavljaju političke zahtjeve, gdje religijske norme postaju državnim zakonom, time se namećući drugima u pluralnom svijetu.
Ekumenski dijalog ne smije se zaustaviti na apstraktnim teološkim pitanjima ili pitanjima povijesti, nego mora postati uzajamnim izazovom da se upravo u smislu vjerovanja u jednoga Boga pridonese i većem jedinstvu u svijetu te civilizaciji skrbi jednih za druge.
Prepoznajući ekumenski pokret kao nesumnjiv znak i imperativ našega vremena, okupljeni i ujedinjeni zajedničkom vizijom izgradnje i promicanja obnove povjerenja, prihvaćanja međusobnih razlika i stvarnoga zajedništva među našim narodima i ljudima, kao pokretači i urednici ovoga portala odlučili smo ga simbolički vezati uz Svjetski dan mira. Zadaća nam je pripomoći gradnji mostova suradnje i poticati zajedničke društvene inicijative vjerujućih i nevjerujućih, odnosno jačati svijest o općem humanističkom poslanja za budućnost čovjeka i svijeta.
Glava našega portala simbolizira jedinstvo u različitosti (vatre iznad svakog slova su znakovi prisutnosti Duhva Svetoga među nama i u nama), pak slovo M, crvene boje, je napravljeno od dviju vatri koje simboliziraju susret kršćanskih tradicija Zapada i Istoka. I mi to želimo biti: mjesto jedinstva, spajanja i bogatstva u različitosti darova Duha Svetoga.
Našu osnivačku izjavu potpisali smo 27. listopada 2021., na dan kada je papa Ivan Pavao II. godine 1986. organizirao prvi Svjetski dan molitve za mir u Asizu (Assisi) u Italiji. Skupu je prisustvovalo 160 vjerskih poglavara koji su proveli dan zajedno u postu i molitvi. Predstavljali su 32 kršćanske vjerske organizacije i 11 nekršćanskih svjetskih religija. Sastanak u Asizu dao je međureligijskom dijalogu jedinstven intenzitet jer mu je ponudio ”duh”, čiju je važnost naglasio papa Ivan Pavao II.
”Duhom Asiza” nazvao je volju žena i muškaraca ”osjetljivih na vjerske vrijednosti da pomognu drugima ponovno otkriti ukus i volju za zajedničkim hodom”.
U trideset pet godina otkako je prošlo od začetka ”duha Asiza” mnogo toga se dogodilo u svijetu, u vjerskim zajednicama, ali i u načinu na koji se prakticira i ekumenizam i međureligijski dijalog. Papa Franjo, koji je 2016. sudjelovao na međureligijskom susretu u Asizu, rekao je: ”Mi koji smo ovdje zajedno moleći za mir, vjerujemo i nadamo da je bratski svijet moguć. Želimo da se muškarci i žene različitih religija mogu okupljati posvuda i promicati sklad, posebice tamo gdje postoji sukob. Naša ljudska budućnost sastoji se u zajedničkom životu. Iz tog razloga pozvani smo osloboditi se teških tereta nepovjerenja, fundamentalizma i mržnje. Vjernici bi trebali biti zanatlije mira u svojim molitvama Bogu i u svojim djelima za čovječanstvo! Kao vjernici, dužni smo biti jaki mostovi dijaloga, kreativni posrednici mira”.
Na današnji dan, na Svjetski dan mira (koji se počeo obilježavati 1968.), prvog dana 2022. godine, odlučili smo ovaj portal ponuditi široj javnosti, ne samo crkvenoj. Naše Crkve imaju goleme, neiskorištene potencijale za proizvodnju aktivnoga mira, ali zanemarivane i često izdane. Ali mirotvorni su glasovi prisutni posvuda, i izvan prostora religijskog, pak su glasovi vapijućih u pustinji: ni dva svjetska rata, niti brojni sukobi i ratovi po kugli zemaljskoj, kao ni na našim prostorima, nisu svojim bolnim iskustvima i posljedicama pridonijeli iskorjenjivanju nasilja. Štoviše nasilje je u svijetu, izravno ili latentno, i dalje prisutno, sve raširenije te se koristi sve sofisticiranijim i razornijim sredstvima. Sjetimo se atomskog naoružanja, perfidnih bioloških, kemijskih i cyber ratova, novih oblika nasilja i anticivilizacijske proizvodnje, terorističkih napadi koji se mogu pojaviti bilo gdje, bez najave i bez pravila. No, gotovo opasnije i strašnije od zveckanja oružjem moćnika svijeta naš je pristanak na takav svijet. Uđimo u novu godinu ne pristajući!
U svjetlu između dvaju blagdana Kristova rođenja, želimo svim budućim čitateljima i suradnicima, kao i svima, da trajno budemo budni te da naš razum i srce tama ne načne i ne proždre, da očuvani u dobroti ostanemo, da svjetlost već izdaleka prepoznajemo i ususret joj aktivnom i neopozivom nadom hodamo.
Uredništvo portala.
