Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 04. 07. 2022.
Prijava

Uskrs može biti naša budućnost samo ako jest i naša sadašnjost

Autor: Ekumena

Ove godine samo se u tjedan dana zgusnulo slavlje slobode u sve tri monoteističke vjere: nalazimo se usred ramazanskoga posta kojim se muslimani obilježavaju početak objave Kur’ana; židovskoga Pesaha, osmodnevnoga blagdana kojim se već 2500 godina obilježava Izlazak, oslobođenje iz egipatskog i svakoga drugog ropstva te uskrsnoga tjedna u kojem kršćani slave, i obnavljaju u liturgiji i molitvi, Isusovu muku, smrt i uskrsnuće kao predokus vlastita uskrsnuća. Tjedan koji se nastavlja jer za tjedan dana se slavi Vaskrs.

No, kako misliti Uskrs/Vaskrs dok se svakodnevno budimo u našu povijesnu stvarnost? Tu nas dočekuju vijesti što potvrđuju dubinu krize u kojoj se nalazimo: financijske malverzacije, laži političara, izbjeglice i prognanici u kampovima uz granice, sve više nasilja uperena protiv onih drukčijih: drukčije boje kože, religije ili nacije, plastika u oceanima i morima koja ubija njihove stanovnike, elementarne nepogode, klimatske promjene čije posljedice sve više osjećamo te Covid-19 koji je tek jedan od simptoma.

Slaveći Kristovo uskrsnuće, kršćani proglašuju da smrt više nema nad nama vlasti. Međutim, smrti je, čini se, sve više svuda oko nas. Ne tek bioloških smrti bolesnih i starih ljudi, nego i smrti golemog broja djece, biljnih i životinjskih vrsta, smrti krajnje siromašnih ljudi, ljudi ispred oružja i pod ratnim ruševinama, umiranje zdravih društava, umiranje povjerenja, kadikad i nade u nama.

Bogu se uglavnom obraćamo kad želimo da nas izbavi iz nevolja. Kao da prizivamo Zeusa, moćnoga Boga koji će nas izvući iz kaosa što smo ga stvorili. Takav Bog je iluzoran, izmišljen Bog. Isusov Bog nije intervenirao u njegovu sudbinu i spasio ga od križa te poslije prirodne smrti vratio na nebesa.

Bog i nije na nebesima. Svakako ne, ako nije na zemlji i u nama. Bog je ispraznio sebe i postao slugom (usp. Fil 2,6). U Isusu je pristao i sam biti razapet na križu. Izuzev nekoliko žena, apostola Ivana i nekoliko Isusovih prijatelja, nitko nije bio uz njega u tom trenutku.

No, Bog je upravo u raspeću postao posve čovjekom. Toliko skrivenim u njemu, da nije više bilo razlike između njega i čovjeka. Ušao je u bol i trpljenje Isusovo, a samim tim i u trpljenje i bol svijeta.

Bog je onaj tko umire od gladi, tko ne može više disati pod ratnim ruševinama, recimo Mariupolja, tko je prognan iz svoje zemlje ili primoran otići i nema se kamo skloniti, prisutan i u životinjama i biljkama koje umiru zbog naše obijesti.

Bog je slab i nemoćan u svijetu, i upravo je to put, jedini put na kojem može biti s nama. Isus nam svojom smrću pokazuje kako jedino nemoćan i trpeći Bog može biti s čovjekom u njegovoj patnji.

Isusov Bog nije Bog koji može svijet izvući iz krize u kojoj se nalazi. On je Bog skriven i šutljiv, intimniji nam od nas samih, ali može, ukoliko mu se otvorimo, preobraziti nas tako da preuzmemo odgovornost i krizu više ne proizvodimo.

Bog je beskućnik, gladno dijete, ovisan o milostinji. Stoji pred vratima i kuca. Ne ulazi bez našega poziva. Nemoćan je pred ljudskom slobodom.

Takvoga Boga je Isus poznavao. I zato je pribijen na križ. Takvoga Boga poznaju oni koji ljube ljubavlju kakva ne pripada u red osjećaja, nego u red volje koja drugome, svakome drugom, hoće dobro. Takvoj ljubavi moć daje Božja nemoć.

Apostol Pavao neprestance ponavlja: krštenjem smo zajedno s Kristom ukopani u smrt. Sjedinjeni smo s njim u smrti poput njegove (usp. Rim 6,4-8; Gal 2,19). ”Zajedno s njim” ne označuje supstituciju: da je on umro za nas (Anselmo), nego učešće, da mi umiremo zajedno s njim i s njim bivamo razapinjani i razapeti (Pavao). Ne možemo sebe nazivati kršćanima ako nismo spremni piti iz istog kaleža iz kojega je pio Isus. Ako ne pristajemo umirati i umrijeti, ne možemo uskrsnuti.

Tko kontemplira najdublje središte svojega života, poznaje takvoga Boga ponizne ljubavi i zna da nas on šalje u smrt jer se upravo kroz smrt rađa u nama, otkriva nam sebe i dostvaruje svijet. Onaj tko živi u moći Božjoj, zna da je ljubav jača od smrti, da bez obzira što se događa, pripadamo jedni drugima te da je moć Božje ljubavi punina našega života.

Cjelokupna ljudska povijest i povijest prirode u njezinoj evoluciji poziv je na nov život na ruševinama starog. Promjene na bolje niču usred ruševina, tragedija i oluja. Usred smrti. Ne možemo biti potpuni ljudi bez umiranja. Život ne možemo sresti drugdje nego usred smrti.

Zato su kršćani pozvani na puninu vlastite ljudskosti kroz raspetoga Krista. Križ je nenadmašna samodefinicija Božja. Bog nije moćniji od Kristove patnje, nije slavniji od ljudske patnje, nije ljepši od onoga tko ga prezire. Samo križ je otkrivenje božanskoga.

Tek kada napustimo sebe, pustimo se u zagrljaj Božje ljubavi vidljive na križu, u dobro drugoga, samo tada se možemo probuditi u zbilju u kojoj nas svijet treba, svaki djelić nas, da bismo nadvladali ljudsko nasilje i zacijelili rane Zemlje.

Planet umire jer mi odbijamo umrijeti, jer smo stvorili boga po mjeri naših potreba i želja. Odbijamo li vlastitu smrt, tada je i Bog doista mrtav. A ako u vjeri prihvatimo vlastitu smrt, tada Bog živi u nama, a po nama i svijet. Tada nećemo umrijeti (izuzev u svoje vrijeme biološkom smrću), a svijet će naći mir.

Kako ljubimo i do koje mjere sebedarja ljubimo, do te mjere već živimo vječno.

 

Uvodnik

  • Duh Sveti nas potiče na promjenu i da potičemo promjene
    ”Pođimo u školu Duha Svetoga” – riječi su koje je papa Franjo izgovorio na misi održanoj na svetkovini Duhova u bazilici sv. Petra u Rimu. Riječi su to koje svi kršćani i ljudi dobre volje mogu čuti kao poziv kakav obnavlja želju da se odazovemo, da trajno iznova krećemo u školu. Stvarnost suvremenoga svijeta obilježena […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva