LAV XIV

Apostolsko pismo IN UNITATE FIDEI o 1700. godišnjici Nicejskog sabora

***

1.U jedinstvu vjere, proglašenom od početka Crkve, kršćani su pozvani hoditi u skladu, čuvajući i prenoseći dar koji su primili s ljubavlju i radošću. To je izraženo riječima Vjerovanja: “Vjerujem u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega… koji je radi našega spasenja sišao s neba”, koje je prije 1700 godina formulirao Nicejski sabor, prvi ekumenski skup u povijesti kršćanstva.

Dok se pripremam za svoje apostolsko putovanje u Tursku, želio bih ovim pismom potaknuti cijelu Crkvu da obnovi svoj entuzijazam za ispovijedanje vjere. Stoljećima je ovo trajno ispovijedanje vjere zajednička baština kršćana i zaslužuje da se ispovijeda i razumije na uvijek nove i relevantne načine.

U tu svrhu odobren je značajan dokument Međunarodne teološke komisije: “Isus Krist, Sin Božji, Spasitelj. 1700. obljetnica Nicejskog sabora”. Spominjem ovaj dokument jer pruža vrijedne uvide za proučavanje važnosti i relevantnosti Nicejskog sabora, ne samo u njegovim teološkim i crkvenim dimenzijama, već i u njegovim kulturnim i društvenim aspektima.

2.”Početak evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega”: tim riječima sveti Marko započinje svoje evanđelje, sažimajući cijelu njegovu poruku u potvrdi Isusova božanskog sinovstva. Slično tome, apostol Pavao zna da je pozvan naviještati Božju dobru vijest o njegovu Sinu koji je umro i uskrsnuo za nas (usp. Rim 1, 9). Doista, Isus je Božji konačni “da” obećanjima proroka (usp. 2 Kor 1, 19-20). U Isusu Kristu, Riječ, koja je bila Bog prije vremena, po kojoj je sve postalo – kako kaže prolog Ivanova evanđelja – “utjelovila se i nastanila među nama” (Iv 1,14). U njemu je Bog postao naš bližnji, u mjeri u kojoj sve što činimo bilo kojemu od svoje braće i sestara, činimo njemu (usp. Mt 25, 40).

U ovoj Svetoj godini, posvećenoj temi Krista, naše nade, providnosna je slučajnost da slavimo i 1700. obljetnicu Prvog ekumenskog sabora u Niceji, koji je 325. godine proglasio ispovijest vjere u Isusa Krista, Sina Božjega. To je srž kršćanske vjere. Čak i danas, tijekom svake nedjelje euharistijskog slavlja, molimo Nicejsko-carigradsko vjerovanje, ispovijest vjere koja ujedinjuje sve kršćane. U ovim teškim vremenima u kojima živimo, usred tolikih briga i strahova, prijetnji ratom i nasiljem, prirodnih katastrofa, teških nepravdi i neravnoteža te gladi i bijede koju trpe milijuni naše braće i sestara, ovo Vjerovanje nam daje nadu.

3.Vrijeme Nicejskog sabora nije bilo ništa manje turbulentno. Kada je započeo 325. godine, rane nanesene progonima kršćana još su bile svježe. Milanski edikt (313.), koji su izdali carevi Konstantin i Licinije, činio se kao najava novog doba mira. Međutim, nakon vanjskih prijetnji, unutar Crkve su ubrzo nastali sporovi i sukobi. Arije, svećenik iz Aleksandrije u Egiptu, učio je da Isus nije pravi Sin Božji. Iako je bio više od pukog stvorenja, vjerovalo se da je posredno biće između nepristupačnog Boga i čovječanstva. Štoviše, postojalo je vrijeme kada Sin “nije postojao”. Ovo gledište bilo je u skladu s prevladavajućim načinom razmišljanja tog vremena i stoga se činilo uvjerljivim.

Međutim, Bog ne napušta svoju Crkvu. Uvijek podiže hrabre muškarce i žene koji svjedoče vjeru, kao i pastire koji vode njegov narod i pokazuju mu put Evanđelja. Biskup Aleksandar Aleksandrijski shvatio je da Arijeva učenja uopće nisu u skladu sa Svetim pismom. Budući da Arije nije bio pomirljiv, Aleksandar je pozvao egipatske i libijske biskupe na sinodu koja je osudila Arijeva učenja. Zatim je poslao pismo ostalim biskupima Istoka s detaljnim izvješćem. Na Zapadu je poduzeo akciju biskup Hozije iz Córdobe u Španjolskoj. Već se dokazao kao vatreni ispovjednik vjere tijekom progona cara Maksimilijana i uživao je povjerenje rimskog biskupa, pape Silvestra. Međutim, i Arijevi sljedbenici su se okupili. To je dovelo do jedne od najvećih kriza u prvom tisućljeću Crkve. Razlog spora nije bio mali detalj. Ticao se biti kršćanske vjere, naime odgovora na odlučujuće pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima u Cezareji Filipovoj: “Tko kažete da sam ja?” (Mt 16, 15)

4.Dok je kontroverza bjesnila, car Konstantin shvatio je da je jedinstvo Crkve, pa čak i samog Carstva, u opasnosti. Stoga je pozvao sve biskupe na ekumenski, odnosno sveopći, sabor u Niceji kako bi obnovio jedinstvo. Sinodu, poznatu kao “Sinoda 318 otaca”, predsjedavao je car, a broj okupljenih biskupa bio je neviđen. Neki od njih još su uvijek nosili tragove mučenja koje su pretrpjeli tijekom progona. Velika većina njih došla je s Istoka, dok se čini da je samo petorica bilo sa Zapada. Papa Silvester povjerio je zadatak teološki autoritativnoj osobi biskupa Hozija iz Córdobe i poslao dva rimska prezbitera.

5.Saborski oci svjedočili su o svojoj vjernosti Svetom pismu i apostolskoj predaji, kako su ispovijedali na krštenju u skladu s Isusovom zapovijedi: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 19). Na Zapadu su već postojale razne formule, uključujući onu poznatu kao Apostolsko vjerovanje. [1] I na Istoku je bilo mnogo formula krštenja slične strukture. Jezik koji se koristio nije bio učen ili kompliciran, već – kako je kasnije potvrđeno – jednostavan i razumljiv ribarima Galilejskog jezera. U svjetlu toga, Nicejsko vjerovanje započinje sljedećim vjerovanjem: “Vjerujem u jednog Boga, Oca svemogućeg, stvoritelja… svega vidljivog i nevidljivog.” [2]

Na taj su način koncilski oci izrazili svoju vjeru u jednog i jedinog Boga. Ova točka nije bila osporavana tijekom Koncila. Međutim, drugi članak bio je predmet spora. I on se temeljio na biblijskom jeziku i ispovijedao je vjeru u jednog Gospodina, Isusa Krista, Sina Božjega. Rasprava je proizašla iz potrebe da se odgovori na pitanje koje je postavio Arije o tome kako treba shvatiti “Sina Božjega” i kako se to može uskladiti s biblijskim monoteizmom. Koncil je stoga imao za cilj definirati ispravno značenje vjere u Isusa kao “Sina Božjega”. Oci su priznali da je Isus Sin Božji ako je od supstance (ousia) Oca… “rođen, a ne stvoren, istobitan (homoousios) s Ocem”. Ova definicija bila je radikalno odbacivanje Arijeve teze. [3]

Kako bi izrazio istinu vjere, Sabor je usvojio dvije riječi – “supstanca” (ousia) i “istobitan” (homoousios) – koje se ne nalaze u Svetom pismu. Namjera Sabora pri tome nije bila zamijeniti biblijske izjave grčkom filozofijom. Naprotiv, Sabor je koristio te izraze upravo kako bi jasno potvrdio biblijsku vjeru i razlikovao je od Arijeve pogreške, koja je bila duboko pod utjecajem helenizma. Iz tog razloga, optužba za helenizaciju trebala bi biti usmjerena na lažni nauk Arija i njegovih sljedbenika, a ne na nicejske oce. Nicejski oci bili su čvrsti u svojoj odluci da ostanu vjerni biblijskom monoteizmu i autentičnosti Utjelovljenja. Htjeli su ponovno potvrditi da jedini pravi Bog nije nepristupačno udaljen od nas, već naprotiv, približio se i došao nam u susret u Isusu Kristu.

6.Kako bi prenio svoju poruku jednostavnim jezikom Biblije i liturgije bliske cijelom Božjem narodu, Sabor je uključio neke izraze iz krsnih zavjeta: “Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravog Boga.” Sabor je ovime usvojio biblijsku metaforu svjetla: “Bog je svjetlo” (1 Iv 1, 3; usp. Iv 1, 4-5). Kao što svjetlo zrači i prenosi se ne smanjujući, tako je i Sin odraz (apaugasma) Božje slave i otisak (karakter) njegova bića (hypostasis) (usp. Heb 1, 3; 2 Kor 4, 4). Utjelovljeni Sin, Isus, stoga je svjetlo svijeta i svjetlo života (usp. Iv 8, 12). Po krštenju se prosvjetljuju oči naših srca (usp. Ef 1, 18), da i mi budemo svjetlo u svijetu (usp. Mt 5, 14).

Štoviše, Vjerovanje potvrđuje da je Sin “pravi Bog od pravog Boga”. Na mnogim mjestima Biblija razlikuje beživotne idole od pravog i živog Boga. Pravi Bog je Bog koji govori i djeluje u povijesti spasenja: Bog Abrahama, Izaka i Jakova; Bog koji se objavio Mojsiju u gorućem grmu (usp. Izl 3, 14); Bog koji vidi bijedu naroda, čuje njihov vapaj te ih vodi i prati kroz pustinju u stupu od ognja (usp. Izl 13, 21); Bog koji im govori glasom groma (usp. Pnz 5, 26) i suosjeća s njima (usp. Oz 11, 8-9). Kršćani su stoga pozvani okrenuti se od beživotnih idola živom i pravom Bogu (usp. Dj 12, 25; 1 Sol 1, 9). U tu svrhu Šimun Petar u Cezareji Filipovoj proglašava: “Ti si Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16, 16).

7.Nicejsko vjerovanje ne formulira filozofsku teoriju. Ono ispovijeda vjeru u Boga koji nas je otkupio po Isusu Kristu. Riječ je o živom Bogu koji želi da imamo život i da ga imamo u izobilju (usp. Iv 10,10). Iz tog razloga, Vjerovanje zatim nastavlja riječima ispovjedi kod krštenja: Sin Božji koji je “radi nas ljudi i radi našeg spasenja… sišao s neba i… postao čovjekom… pretrpio smrt… i uskrsnuo treći dan… uzašao na nebo… i ponovno će doći… suditi žive i mrtve.” Stoga je jasno da su izjave Koncila o vjeri u Krista ukorijenjene u povijesti spasenja između Boga i njegovih stvorenja.

Sveti Atanazije, koji je sudjelovao na Koncilu kao đakon biskupa Aleksandra, a kasnije ga je naslijedio kao biskup Aleksandrije u Egiptu, više je puta i učinkovito naglašavao soteriološku dimenziju Nicejskog vjerovanja. Napisao je da nas je Sin, koji je sišao s neba, “učinio djecom Očevom i obogatio čovječanstvo postavši čovjekom. Stoga nije bio čovjek, a zatim je postao Bog; nego je bio Bog, a zatim je postao čovjekom, i to da bi nas obogatio.” [4] To je moguće samo ako je Sin zaista Bog: nijedno smrtno biće ne može, zapravo, pobijediti smrt i spasiti nas; samo Bog to može učiniti. On nas je oslobodio po svom Sinu koji je postao čovjekom, da bismo mi mogli biti slobodni (usp. Gal 5, 1).

Vrijedi naglasiti glagol descendit u Nicejskom vjerovanju: “sišao je”. Sveti Pavao opisuje ovaj pokret snažnim riječima: “[Krist] ponizio je samoga sebe, uzevši lik sluge, rodivši se na sliku čovjeka” (Fil 2, 7). Prolog Evanđelja po Ivanu također kaže da je “Riječ tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1, 14). Poslanica Hebrejima također uči da “nemamo velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego imamo onoga koji je u svemu iskušavan kao i mi, ali bez grijeha” (Heb 4, 15). Uoči svoje smrti ponizio se poput sluge da bi oprao noge svojim učenicima (usp. Iv 13, 1-17). Tek kada je mogao staviti prste u ranu na boku uskrslog Gospodina, apostol Toma ispovjedio je: “Gospodin moj i Bog moj! ” (Iv 20, 28).

Upravo snagom njegova utjelovljenja sada susrećemo Gospodina u našoj braći i sestrama u potrebi: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste ” (Mt 25, 40).

Nicejsko vjerovanje ne prikazuje dalekog, nedostupnog i nepomičnog Boga koji počiva u sebi, već Boga koji nam je blizu i prati nas na našem putu u svijetu, čak i u najtamnijim mjestima na zemlji. Njegova neizmjernost otkriva se kada se čini malenim, odbacujući svoju beskonačnu veličanstvenost kako bi postao naš bližnji u malenima i siromašnima. To revolucionira poganske i filozofske koncepcije Boga.

Još jedna fraza iz Nicejskog vjerovanja također je posebno otkrivajuća za nas danas. Biblijska izjava “postao je tijelom” pojašnjena je dodavanjem riječi “čovjek” nakon “utjelovio se”. Nicejski sabor se tako distancira od lažne doktrine da je Logos uzeo samo tijelo kao vanjski omotač, a ne ljudsku dušu, koja je obdarena intelektom i slobodnom voljom. Umjesto toga, nastoji potvrditi ono što će kasnije Kalcedonski sabor (451.) izričito izjaviti: u Kristu je Bog preuzeo i otkupio cijelo ljudsko biće, tijelo i dušu. Sveti Atanazije objašnjava da je Sin Božji postao čovjekom kako bi čovjek mogao biti obožen. [5]

Ovo prosvjetljujuće razumijevanje božanske objave pripremili su sveti Irenej Lionski i Origen, a zatim ga je s velikim bogatstvom dalje razvijao u istočnoj duhovnosti.

Oboženje ni na koji način ne podrazumijeva samooboženje čovjeka. Naprotiv, oboženje nas štiti od iskonskog iskušenja da želimo biti poput Boga (usp. Post 3, 5). Ono što je Krist po prirodi, mi postajemo milošću. Djelom otkupljenja, Bog nam ne samo da je vratio ljudsko dostojanstvo kao svojoj slici, već nas je Onaj koji nas je stvorio na čudesan način, sada učinio sudionicima svoje božanske prirode na još čudesniji način (usp. 2 Pt 1, 4). Oboženje je, dakle, istinsko očovječenje (postajanje punim čovjekom). Zato ljudsko postojanje pokazuje dalje od sebe, traži dalje od sebe, želi dalje od sebe i nemirno je dok ne počiva u Bogu. [6] “Deus enim solus satiat, samo Bog zadovoljava čovjeka!” [7] Samo Bog, u svojoj beskonačnosti, može zadovoljiti beskonačnu želju ljudskog srca, i zbog toga je Sin Božji odlučio postati naš brat i otkupitelj.

8.Kao što smo već rekli, Niceja je jasno odbacila Arijeva učenja. Međutim, Arije i njegovi sljedbenici nisu odustali. Sam car Konstantin i njegovi nasljednici sve su više stajali na stranu Arijanaca. Izraz homooúsios postao je kamen spoticanja između nicejskih i protunicejskih frakcija, čime je izazvao druge ozbiljne sukobe. Sveti Bazilije Cezarejski rječito je opisao nastalu zbrku uspoređujući je s noćnom pomorskom bitkom u silovitoj oluji. [8] Sveti Hilarije, s druge strane, svjedočio je o ortodoksnosti laika za razliku od arijanizma mnogih biskupa, priznajući da su “uši naroda svetije od srca svećenika”. [9]

Sveti Atanazije postao je čvrsti temelj Nicejskog vjerovanja svojom nepokolebljivom i postojanom vjerom. Iako je pet puta bio svrgnut i protjeran s biskupske stolice Aleksandrije, svaki se put vraćao kao biskup. Čak i dok je bio u progonstvu, nastavio je voditi Božji narod svojim spisima i pismima. Poput Mojsija, Atanazije nije mogao ući u obećanu zemlju crkvenog mira. Ta je milost bila rezervirana za novu generaciju, poznatu u nekim mjestima kao “nicejska mladež”. Na Istoku, ova je generacija uključivala tri kapadokijska oca: svetog Bazilija iz Cezareje (oko 330. – 379.), koji je dobio titulu “Veliki”; njegovog brata svetog Grgura Niskog (335. – 394.); i Bazilijevog najvećeg prijatelja, svetog Grgura Nazijanskog (329./30. – 390.). Na Zapadu, značajne osobe uključuju svetog Hilarija iz Poitiersa (oko 315. – 367.), njegovog učenika svetog Martina iz Toursa (oko 316. – 397.) i, prije svega, svetog Ambrozija Milanskog (333. – 397.) i svetog Augustina Hiponskog (354. – 430.).

Posebna zasluga trojice Kapadokijaca bila je u dovršetku formuliranja Nicejskog vjerovanja pokazujući da u Bogu Jedinstvo i Trojstvo ni na koji način nisu u suprotnosti. Taj je razvoj doveo do formuliranja članka vjere o Duhu Svetom na Prvom carigradskom saboru 381. godine. Posljedično, Vjerovanje je dobilo naziv “Nicejsko-carigradsko vjerovanje” i sada glasi: “Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina, darovatelja života, koji izlazi od Oca, koji je s Ocem i Sinom obožavan i slavljen, koji je govorio po prorocima.” [10]

Na Kalcedonskom saboru 451. godine, Carigradski sabor priznat je kao ekumenski, a Nicejsko-carigradsko vjerovanje proglašeno je univerzalno obvezujućim. [11] Stoga je predstavljalo vezu jedinstva između Istoka i Zapada. U 16. stoljeću podržale su ga i crkvene zajednice nastale iz Reformacije. Nicejsko-carigradsko vjerovanje stoga je zajedničko ispovijedanje svih kršćanskih tradicija.

9.Put koji je započeo Svetim pismom i doveo do ispovijedanja vjere u Niceji, potom prihvaćenog u Carigradu i Kalcedonu, te ponovno u 16. i 21. stoljeću, bio je dug i dosljedan. Svi mi, kao učenici Isusa Krista, kršteni smo “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Činimo znak križa na sebi i blagoslovljeni smo. Svaku molitvu psalama u Liturgiji časova zaključujemo s “Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu”. I liturgija i kršćanski život tako su čvrsto usidreni u nicejsko-carigradskom Vjerovanju: ono što ispovijedamo ustima mora dolaziti iz srca kako bismo to mogli svjedočiti svojim životom. Stoga se moramo pitati: Što je s našim unutarnjim prihvaćanjem Vjerovanja danas? Doživljavamo li da ono utječe i na našu trenutnu situaciju? Razumijemo li i živimo li ono što govorimo svake nedjelje? Što te riječi znače za naše živote?

10.Nicejsko vjerovanje započinje ispovijedanjem vjere u Boga, Svemogućeg, stvoritelja neba i zemlje. Međutim, za mnoge ljude danas Bog i pitanje o Bogu gotovo da nemaju značenje u njihovim životima. Drugi vatikanski koncil

istaknuo je da su kršćani barem djelomično odgovorni za ovu situaciju, jer ne svjedoče pravu vjeru; skrivaju pravo lice Boga načinom života i postupcima koji odstupaju od Evanđelja. [12] Vodili su se ratovi, a ljudi su ubijani, progonjeni i diskriminirani u ime Boga. Umjesto da se proglašava milosrdni Bog, predstavljen je osvetoljubivi Bog koji usađuje teror i kažnjava.

U tom smislu, Nicejsko vjerovanje poziva nas da ispitamo svoju savjest. Što Bog znači za mene i kako svjedočim svoju vjeru u njega? Je li jedini Bog uistinu Gospodin moga života ili imam idole koje stavljam pred Boga i njegove zapovijedi? Je li Bog za mene živi Bog, blizu mi u svakoj situaciji, Otac kojemu se obraćam sa sinovskim povjerenjem? Je li on Stvoritelj kojemu dugujem sve što jesam i imam, čiji pečat mogu pronaći u svakom stvorenju? Jesam li spreman dijeliti dobra zemlje, koja pripadaju svima, na pravedan i pravičan način? Kako se odnosim prema stvorenju, djelu njegovih ruku? Iskorištavam li ga i uništavam ili ga koristim s poštovanjem i zahvalnošću, brinući se za njega i njegujući ga kao zajednički dom čovječanstva? [13]

11.Ispovijedanje vjere u Isusa Krista, našeg Gospodina i Boga, središte je Nicejsko-carigradskog vjerovanja. To je srž našeg kršćanskog života. Zbog toga se obvezujemo slijediti Isusa kao našeg gospodara, suputnika, brata i prijatelja. Ali Nicejsko vjerovanje traži više: podsjeća nas da ne zaboravimo da je Isus Krist Gospodin (Kyrios), Sin živoga Boga koji je “radi našeg spasenja sišao s neba” i umro “radi nas” na križu, otvarajući nam put novom životu svojim uskrsnućem i uzašašćem.

Naravno, slijeđenje Isusa Krista nije širok i udoban put. Međutim, ovaj često zahtjevan ili čak bolan put uvijek vodi do života i spasenja (usp. Mt 7, 13-14). Knjiga Djela apostolska pripovijeda o novom putu (usp. Dj 19, 9.23; 22, 4.14-15.22) koji je Isus Krist (usp. Iv 14, 6). Slijeđenje Gospodina nužno podrazumijeva slijeđenje puta križa, koji nas, kroz pokajanje, vodi do posvećenja i pobožanstvenjenja. [14]

Ako nas Bog ljubi svim svojim bićem, onda i mi moramo ljubiti jedni druge. Ne možemo ljubiti Boga kojeg ne vidimo, a da ne ljubimo brata i sestru koje vidimo (usp. 1 Iv 4, 20). Ljubav prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu je licemjerje; radikalna ljubav prema bližnjemu, posebno ljubav prema neprijateljima, bez ljubavi prema Bogu, zahtijeva “herojstvo” koje bi nas preplavilo i ugnjetavalo. Slijedeći Isusa, uspon k Bogu prolazi kroz silazak i predanost našoj braći i sestrama, posebno najmanjima, najsiromašnijima, napuštenima i marginaliziranima. Ono što smo učinili najmanjima od njih, učinili smo Kristu (usp. Mt 25, 31-46). Suočeni s katastrofama, ratovima i bijedom, svjedočimo Božje milosrđe onima koji sumnjaju u njega samo kada iskuse njegovo milosrđe kroz nas. [15]

12.Konačno, Nicejski sabor je danas relevantan zbog svoje velike ekumenske vrijednosti. Doista, postizanje jedinstva među svim kršćanima bio je jedan od glavnih ciljeva posljednjeg Sabora, Drugog vatikanskog sabora. [16] Prije točno trideset godina, sveti Ivan Pavao II. dodatno je promovirao ovu koncilsku poruku u svojoj enciklici “Ut Unum Sint“ (25. svibnja 1995.). Na taj način, zajedno s velikom obljetnicom Prvog Nicejskog sabora, slavimo i obljetnicu prve ekumenske enciklike. Može se smatrati manifestom koji je ažurirao iste ekumenske temelje koje je postavio Nicejski sabor.

Hvala Bogu, ekumenski pokret je mnogo postigao u posljednjih šezdeset godina. Istina je da još nije postignuto puno vidljivo jedinstvo s Pravoslavnom i Istočnom pravoslavnom Crkvom te s crkvenim zajednicama rođenim iz Reformacije. Ipak, ekumenski dijalog, utemeljen na jednom krštenju i nicejsko-carigradskom vjerovanju, doveo nas je do toga da članove drugih Crkava i crkvenih zajednica prepoznamo kao svoju braću i sestre u Isusu Kristu te da ponovno otkrijemo jednu univerzalnu zajednicu Kristovih učenika diljem svijeta.

Dijelimo istu vjeru u jednog i jedinog Boga, Oca svih ljudi; zajedno ispovijedamo jednog Gospodina i istinskog Sina Božjega, Isusa Krista, i jednog Duha Svetoga, koji nas nadahnjuje i potiče na puno jedinstvo i zajedničko svjedočanstvo Evanđelja. Zaista, ono što nas ujedinjuje puno je veće od onoga što nas dijeli! [17] U svijetu koji je podijeljen i rastrgan mnogim sukobima, jedna univerzalna kršćanska zajednica može biti znak mira i instrument pomirenja, igrajući odlučujuću ulogu u globalnoj predanosti miru. Sveti Ivan Pavao II. podsjetio nas je, posebno, na svjedočanstvo mnogih kršćanskih mučenika iz svih Crkava i crkvenih zajednica: njihovo sjećanje nas ujedinjuje i potiče da budemo svjedoci i mirotvorci u svijetu.

Kako bismo vjerodostojno vršili ovu službu, moramo zajedno koračati prema jedinstvu i pomirenju među svim kršćanima. Nicejsko vjerovanje može biti osnova i referentna točka za ovo putovanje. Ono nam nudi model istinskog jedinstva u legitimnoj raznolikosti. Jedinstvo u Trojstvu, Trojstvo u jedinstvu, jer jedinstvo bez mnoštva je tiranija, mnoštvo bez jedinstva je fragmentacija. Trinitarna dinamika nije dualistička i isključiva “ili/ili”, već odlučujuća veza, “oboje/i”. Duh Sveti je veza jedinstva kojeg štujemo zajedno s Ocem i Sinom. Stoga moramo ostaviti iza sebe teološke kontroverze koje su izgubile svoj raison d’être kako bismo razvili zajedničko razumijevanje, a još više, zajedničku molitvu Duhu Svetomu, kako bi nas sve okupio u jednoj vjeri i jednoj ljubavi.

To ne podrazumijeva ekumenizam koji pokušava vratiti se stanju prije podjela, niti je to međusobno priznavanje trenutačnog statusa quo raznolikosti Crkava i crkvenih zajednica. Nego, to je ekumenizam koji gleda u budućnost, koji traži pomirenje kroz dijalog dok dijelimo svoje darove i duhovnu baštinu. Obnova jedinstva među kršćanima ne čini nas siromašnijima; naprotiv, obogaćuje nas.

Kao i u Niceji, ovaj cilj bit će moguć samo kroz strpljivo, dugo i ponekad teško putovanje međusobnog slušanja i prihvaćanja. To je teološki izazov, a još više duhovni izazov, koji zahtijeva pokajanje i obraćenje svih. Zbog toga nam je potreban duhovni ekumenizam molitve, hvale i klanjanja, kako je izraženo u Nicejskom i Carigradskom Vjerovanju.

Zazovimo stoga Duha Svetoga da nas prati i vodi u ovom djelu.

Duše Sveti Božji, ti vodiš vjernike putem povijesti.

Zahvaljujemo ti što nadahnjuješ Simbole vjere i što u našim srcima budiš radost ispovijedanja našeg spasenja u Isusu Kristu, Sinu Božjem, istobitnim s Ocem. Bez njega ne možemo ništa učiniti.

Vječni Duše Božji, pomlađuj vjeru Crkve iz stoljeća u stoljeće. Pomozi nam da ga produbimo i da se uvijek vraćamo bitnome kako bismo ga naviještali.

Da naše svjedočanstvo u svijetu ne bude uzaludno, dođi, Duše Sveti, sa svojom vatrom milosti, da oživiš našu vjeru, da nas zapališ nadom, da nas rasplamsaš ljubavlju.

Dođi, božanski Tješitelju, izvore sklada, ujedini srca i umove vjernika. Dođi i daj nam da okusimo ljepotu zajedništva.

Dođi, Ljubavi Oca i Sina, okupi nas u jedno stado Kristovo.

Pokaži nam putove kojima trebamo ići, da tvojom mudrošću ponovno postanemo ono što jesmo u Kristu: jedno, da svijet vjeruje. Amen.

Iz Vatikana, 23. studenoga 2025., svetkovina Gospodina našega Isusa Krista, Kralja svemira

LAV XIV

(Prijevod s engleskog izvornika: Aleksandar Miljković)

 ______________________________

[1] L.H. Westra, The Apostles’ Creed. Origin, History and Some Early Commentaries, Turnhout 2002 ( Instrumenta patristica et mediaevalia, 43).

[2] First Council of Nicaea, Expositio fidei: CC COGD 1, Turnhout 2006, 19 ^6-8.

[3] Saint Athanasius of Alexandria, Contra Arianos, I, 9, 2 (ed. Metzler, Athanasius Werke, I/1,2, Berlin – New York 1998, 117-118) From the statements of Saint Athanasius in Contra Arianos I, 9, it is clear that homooúsios does not mean “of similar substance,” but “of the same substance” as the Father; it is therefore not a question of similarity of substance, but of identity of substance between Father and Son. The Latin translation of homooúsios therefore rightly speaks of unius substantiae cum Patre.

[4] Saint Athanasius of Alexandria, Contra Arianos, I, 38, 7 – 39, 1: ed. Metzler, Athanasius Werke, I/1,2, 148-149.

[5] Saint Athanasius of Alexandria, Cf. De incarnatione Verbi, 54, 3: SCh 199, Paris 2000, 458; id., Contra arianos, I, 39; 42; 45; II, 59ss.: ed. Metzler, Athanasius Werke, I/1,2, 149; 152, 154-155 e 235ss.

[6] Cf. Saint Augustine, Confessions, I, 1: CCSL 27, Turnhout 1981, 1.

[7] Saint Thomas Aquinas, In Symbolum Apostolorum, art. 12: ed. Spiazzi, Thomae Aquinatis, Opuscula theologica, II, Taurini – Romae 1954, 217.

[8] Saint Basil, De Spiritu Sancto, 30.

[9] Saint Hilary, Contra Arianos, vel Auxentium, 6. Mindful of the voices of the Fathers, the learned theologian, later Cardinal and now Saint and Doctor of the Church, John Henry Newman (1801-1890), investigated this dispute and came to the conclusion that the Nicene Creed has been preserved above all by the sensus fidei of the people of God. See On Consulting the Faithful in Matters of Doctrine (1859).

[10] First Council of Constantinople, Expositio fidei: CC, Conc. Oec. Gen. Decr. 1, 57 ^20-24. The statement “and proceeds from the Father and the Son (Filioque)” is not found in the text of Constantinople; it was inserted into the Latin Creed by Pope Benedict VIII in 1014 and is a subject of Orthodox-Catholic dialogue.

[11] Council of Chalcedon, Definitio fidei: CC, Conc. Oec. Gen. Decr. 1, 137 ³⁹³-138 ⁴¹¹.

[12] Second Vatican Ecumenical Council, Pastoral Constitution on the Church in the Modern World Gaudium et spes, 19: AAS 58 (1966), 1039.

[13] Cf. Francis, Encyclical Letter Laudato Si’ (24 May 2015), 67; 78; 124: AAS 107 (2015), 873-874; 878; 897.

[14] Cf. Francis, Apostolic Exhortation Gaudete et Exsultate (19 March 2018), 92: AAS 110 (2018), 1136.

[15] Cf. Francis, Encyclical Letter Fratelli Tutti (3 October 2020), 67; 254: AAS 112 (2020), 992-993; 1059.

[16] Cf. Second Vatican Ecumenical Council, Decree on Ecumenism Unitatis Redintegratio, 1: AAS 57 (1965), 90-91.

[17] Cf. Saint John Paul II, Encyclical Letter Ut Unum Sint (25 May 1995), 20: AAS 87 (1995), 933.