Križupoklonstvena nedjelja, odnosno treća nedjelja Velikog posta, s razlogom je smještena usred Korizme. Tijekom Velikog posta, svatko od nas je pozvan posvetiti svoju pozornost pomirenju, kritičkoj samorefleksiji, poniznosti i sposobnosti da autentično primjenjujemo Kristovo suosjećanje i milosrđe.

Potičemo se na post kako bismo postali svjesniji svoga ponašanja. Ako smo radili na vlastitoj samosvijesti radeći na sebi, suzdržavajući se od hrane ili naših loših navika, u ovom trenutku možemo biti obeshrabreni.

Pasha, kao i ljeto u ovo doba godine, može se činiti osobito dalekom. Kao rezultat toga, sjećamo se Kristova križa u crkvi kao nadahnuća i ohrabrenja da nastavimo dalje. Dok je sam križ bio oruđe ekstremne patnje, okrutnosti i smrti – za nas, kao kršćanke i kršćane, on je postao znakom suprotne stvarnosti: pobjede nad smrću – nade, ljubavi, milosrđa.

Samo zbog uskrsnuća štujemo križ. Budući da je Krist otvorio vrata neba, križ je drvo života za nas. Naša vlastita tuga može uključivati radost, baš kao što značenje križa uključuje novi život.

Prostracije i klanjanja svetom križu izvode se samo ove nedjelje i na blagdana Uzvišenja Časnoga Križa Gospodnjeg (14. rujna), čak i ako padne u nedjelju. Čak i tijekom Velikog posta, od vjernika se ne očekuje da kleče tijekom Božanske liturgije nedjeljom jer su to proslave uskrsnuća. (Klečanje je zabranjeno svake nedjelje i pedeset dana između Pashe i Pedesetnice, prema 20. kanonu Prvog ekumenskog sabora iz 325. godine).