Čita se Evanđelja po Luki (13, 1-9):
“U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je’«”
***
Može li čovjek sve sâm, pa tako sâm proći vlastiti put obraćenja? A gdje je tu Bog? Gdje je pouzdanje u Boga? Vjera? Zar je tako teško stati pred Boga i zamoliti ga da nam pomogne na putu popravljanja i obraćenja? Obično je put obraćenja, onog istinskog, dug, a mi želimo da se sve dogodi u pet minuta. Obraćenje se više puta događa u malim koracima i pomacima. Kad znamo cijeniti te male korake i pomake, kada za njih znamo biti zahvalni Bogu, puštajući ga u život i živeći s njime dane obraćenja, onda sigurno u nekom određenom trenutku postižemo željeni cilj – ostavljanje prijašnjih navika te doživljavamo obraćenje (VN / Josip Šimunović).
