Završeni su prvi Mediteranski teološki susreti u Lovranu. Domaćin je bio nadbiskup koadjutor riječki Mate Uzinić koji je dvije godine slično održao u Dubrovniku, gdje je ranije bio biskupom. Tema ovog teološkog susreta je bila ”Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ”. Ovom prilikom želim nešto reći o teologiji kao takvoj.

Tko nije barem malo upućen u teološku znanost, teško može pojmiti koliko je ona široka, temeljita i primjenjiva, promišljanje koje osvjetljava niz stvarnosti, od Boga, čovjeka i društva do svemira.

Nije mudro da društveni diskurs u kojemu se čuju nijekatelji teologije kao znanosti troši energiju na rasprave, budući da su takva mišljenja motivirana i neznanjem, osobnim razočaranjima, a i ideološkom ostrašćenošću.

Uostalom, teološka znanost zauzima časno mjesto u svim relevantnim svjetskim učilištima i iz nje su se vremenom rodile druge znanosti.

Teologija je znanost širokog spektra. Ona uključuje proučavanje niza, ne samo religijskih, učenja, i primjenjuje ih na stvarnost, obilato koristeći filozofiju, sociologiju, psihologiju i druge srodne, njoj pomoćne znanosti. To je samo jedan od razloga koji teologiju otvaraju interdisciplinarnosti.

Teologija je također primjenjiva znanost. Ona, među ostalim, teološkom optikom promatra čovjeka, društvo i svijet i iz toga donosi zaključke i daje smjernice. Pokušava tim stvarnostima ponuditi objašnjenja i proniknuti njihov smisao.

To nužno podrazumijeva komunikaciju, dijalog, razmjenu mišljenja i spoznaja. Sve to teologiju čini dinamičnom, aktualnom i stavlja je uvijek pred nove izazove. Teologiji kao znanosti nikad neće ponestati materijala za promišljanje i pitanja koja traže odgovore.

Teologija nije jednoobrazna. Kršćansko i islamsko tumačenje Objave, primjerice, traže različite pristupe. Treba ih promatrati iz različitih pozicija.

Što tek reći, na primjer, o različitostima hinduističkog i kršćanskog poimanja smrti i umiranja! Kako ih protumačiti suvremenom svijetu, koji, zahvaljujući komunikacijama, postaje ”globalno selo”?! U kojemu su migracije stanovništva, time ideje i mišljenja, redovita pojava. U tom smislu, teologija nužno mora ići ukorak s komunikologijom.

Teologija je poput razgranate krošnje stabla, koja raste iz istog debla. Zato imamo kršćansku, judaističku, islamsku i druge teologije. Unutar njih opet imamo katoličku, protestantsku i slične teološke nauke. Svaka od njih je poput grane s mnoštvom listova.

Tako unutar katoličke teologije imamo antropologiju, kozmologiju, biblijsku teologiju, socijalnu teologiju… Praktički ne postoji stvarnost koju nije moguće promatrati iz teološke perspektive.

Teologija nije statična znanost. Ona se razvija. Barem bi tako trebalo biti. Poticaj za taj razvoj su, među ostalim, društvene i druge aktualnosti.

Tako je, primjerice, pitanje kloniranja (i ne samo ono) potaknulo značajan razvoj bioetike, a društvene nepravde u Latinskoj Americi u drugoj polovici XX. stoljeća nastanak i razvoj teologije oslobođenja.

Bilo bi zanimljivo promotriti kako su se društvene promjene u istočnoj Europi nakon pada komunizma odrazile na teološku misao u tim dijelovima Starog kontinenta.

Kako na njih gledaju teologije Katoličke, a kako Pravoslavne Crkve?! Koji se, primjerice, odnos vjere i građanske vlasti ogleda u Ruskoj Federaciji vezano uz aktualni rat u Ukrajini?!

Što se tiče teološke misli u okviru hrvatskog govornog područja, to bi pitanje tražilo dugo, duboko i opsežno razmatranje.

Ponekad se čini da je teološka misao na ovom prostoru ostala zapretena u prošlosti, da je riječ o statičnoj stvarnosti koja stalno iznova reproducira dobro nam poznate izvjesnosti. Bijeg u prošlost i interpretiranje već poznatog u svakom je misaonom području znak slabosti i bijega od stvarnosti.

Temeljni nauk Crkve jest nepromjenjiv, ali nije neprimjenjiv. Nipošto nije zlatno tele, imuno na nova promišljanja u svjetlu suvremenih aktualnosti.

Suvremeni čovjek i društvo, samosvjesni i emancipirani, uvijek traže nove i svježe odgovore od svih društvenih čimbenika, pa tako i od Crkve. Teologija uvijek mora biti spremna ponuditi takve odgovore, i to rječnikom primjerenim ovom trenutku i prostoru.

Mrtve teologije prošlosti danas nikom ne trebaju. To nikog ne zanima. Prošlo je vrijeme kad je Crkva mislila namjesto čovjeka. I dobro je da je prošlo.

Sada je ta Crkva pozvana dijalogizirati s čovjekom. Slušati. Čuti što (on) želi reći. Ako želi biti relevantna, suvremena teologija mora biti aktualna i govoriti aktualnim rječnikom. Kloniti se dociranja, a biti spremna slušati, promišljati, predlagati. Dakako, uvijek u okviru nauka Crkve.

Bilo bi mudro da se teologija Crkve, s jedne strane, čuva modernizma koji bi je pretvorio u samo jednu od sličnih popularno-duhovnih ponuda, a koje podilaze duhu svijeta.

S druge strane, mantranje uvijek istih prožvakanih obrazaca je zamorno i to više nitko ne želi slušati. Odgovor koji nudi izlaz bi mogao biti u promišljanju i dijalogu. U obzir nužno dolaze i različita mišljenja i stavovi. U društvu dvojice, koji o svemu misle isto, jedan je suvišan.

Ljetne teološke škole u Dubrovniku i Mediteranski teološki susreti u Lovranu dobar su primjer promišljanja različitosti i izmjene iskustava. No čini se da su to, za sada, iznimke u teološkom životu Crkve kod nas.

Ovo promišljanje uključuje i iskustva Crkve iz zapadnog svijeta, iskustva duboke krize i pokušaja odgovora na nju. Jednako tako, društveni kontekst hrvatskog prostora igra jednu od ključnih uloga u životu Crkve i teološkog promišljanja na ovim prostorima.

Društvena zla se, na žalost, pretaču i u tkivo Crkve. S time teologija mora računati. Ulogu u tome imaju različitosti mentaliteta i kulturnih utjecaja među hrvatskim regijama. Teški okovi društvene situacije često su okovi za misao koja bi postavljala pitanja, koja bi propitivala.

Zato je teško u društvu opterećenom nepravdama i zacementiranim mišljenjima očekivati svježe vjetrove u bilo kojem području mišljenja i znanosti, pa tako i u teologiji. No od toga se ne smije odustati.

Pontifikat pape Franje, koji u Crkvu donosi novu svježinu, prilika je za to. Iako to nikad ne prolazi bez sukobljavanja mišljenja i reakcije okoštalih struktura u društvu, pa i u Crkvi, ipak teološka misao je pozvana napredovati, ići dublje i dalje. Stvarnosti koje živimo to od nje traže.

U suprotnom, Crkva će ostati usamljeni govornik u svijetu u kojemu za njezin govor nikog nije briga.