Blagdani Svih svetih posvjedočeni su diljem Istoku već u 4. stoljeću. Ondje se posvuda bio uvriježio antiohijski običaj da se ovaj blagdan slavi na prvu nedjelju po Duhovima. Na Zapadu se ovaj blagdan počelo najprije slaviti 13. svibnja, jer je na taj dan papa Bonifacije IV. (608.-615.), učenik Grgura Velikoga (čiji je spomendan 12. ožujka), godine 609. ili 610. godine poganski Panteon u Rimu pretvorio u crkvu posvećenu Mariji i svim mučenicima. Sveti papa Grgur III. (731.-741.) posvetio je potom jednu kapelicu stare Bazilike svetog Petra (18. studenoga) Svim svetima. Papa Grgur IV. (827.-844.) propisao je proslavu blagdana Svih svetih cijeloj Crkvi, koji se potom proširio tijekom 9. stoljeća, i to zajedno s proslavom vigilije (31. listopada). Za određivanje nadnevka Svih svetih na 1. studenoga ranije se zalagao osobito blaženi Alkuin. Tog pobožnog anglosaksonskog učenjaka vjerojatno je na takav čin potaknuo keltski početak godine 1. studenoga, koji je za Britance onoga vremena još uvijek bio značajan. Papa Urban IV. (1261.-1264.) naučavao je da se blagdan Svih svetih slavi upravo radi štovanja onih svetih čiji spomen nije zabilježen u kalendaru. Osmina blagdana potječe od pape Siksta IV. (1471.-1484.). Ona je ukinuta 1956. godine skupa s vigilijom uoči blagdana.