Ispred mene stoji kulič. Zamišljam kako ću odrezati krišku tog kolača i podijeliti s nekim meni dragim. Tog dana proslavit ćemo Vaskrs.

Kulič je ruski tradicionalni kvasni kruh-kolač, koji simbolizira prelazak sa Starog na Novi zavjet, jer se u staro doba prije Krista pekao beskvasni kruh.

Domaćice ga uobičajeno peku na Veliki četvrtak i to više njih, za žive i one mrtve. U subotu ih nose na osvećenje u hram, a jedu ih za doručak… na sam Uskrs.

Kod kuće na zagrebačkom brijegu, ostala je mala knjiga s receptima za izradu kuliča koju sam dobila na poklon od moje kume, Moskovljanke. Svojevremeno sam ih sama i mijesila. To žitko tijesto koje je teško uloviti…

Velika je radost u kući kad se mijese kuliči. Ove godine sam ga ipak kupila u ruskom hramu, izrađenog u nekoj pekari na drugoj strani Londona – svog upakiranog u crvenkasti celofan.

Veseli me jer predstavlja novi Početak. Svjetlost pobjede života nad smrću. Čovjek neprestano na Zemlji tone u ponore, provalije… okružen je patnjama i smrću te mu ostaje nada na Vječnost i vaskrsenje, a primijetila sam da kod svih slavenskih naroda (neovisno o konfesiji) postoji posebno dubok odnos prema kruhu kao simbolu samog Hrista među nama.

Svi peku neku svoju pogaču, kruh, hljeb, kolač, pletenicu ili kulič. Neka toplina projavljuje se tako u toj širokoj slavenskoj duši. Meni tako bliskoj i razumljivoj. Uz crveno obojana jaja i prigodan pozdrav – Hristos Voskrese i Radost nam donese!