Sveti Konstantin Veliki dao je 313. godine kršćanima vjersku slobodu, pravno izjednačivši kršćanstvo s dotadašnjim vjerovanjima u Carstvu. Međutim, njegov suvladar Likinije, koji je bio nevjernik i koji je bio odlučan istrijebiti kršćanstvo u svom dijelu Carstva, oglušio se na Konstantinov edikt. Bojeći se pobune, Likinije je nastojao ukloniti kršćane iz svoje vojske dok se pripremao na sukob s Konstantinom.

Agrikola, gorljivi branitelj idolopoklonstva, bio je jedan od vojnih vođa u armenskom gradu Sevasti u to vrijeme. Pod njegovim zapovjedništvom bila je skupina od četrdeset Kapadokijaca, hrabrih vojnika koji su se istaknuli u mnogim borbama. Agrikola je koristio prijetnje, mito i mučenje ne bi li uvjerio mladiće da mu se povinuju, ali oni su to ustrajno odbijali. Agrikola ih je potom dao zatvoriti, a predaja kaže da im se u trenutku zajedničke molitve i psalmodije ukazao Krist, koji ih je sokolio da ustraju.

Agrikola, koji je bio bijesan zbog prkosa svojih trupa, naredio je da ih se skine gole i ostavi da umru na zaleđenom jezeru. Kako bi ih privolio na otpadništvo od vjere, zapalio je vatru na obali jezera i pripravio toplu kupku, ne bi li ih time doveo u iskušenje. Svih četrdeset vojnika potpisalo je oporuku, koju je načinio Meletije, najmlađi među njima, a izražavala je njihovu nepokolebljivu pravoslavnu vjeru, jedinstvo i hrabrost.

Mladići nisu čekali da ih se svuče na silu, već su to učinili sami. Molili su ustrajno: “Gospode, četrdeset nas je u ovoj borbi zajedno. Učini da nas četrdesetorica primimo krunu mučeništva i ne podbacimo u tom svetom broju”. Međutim, nakon jedne noći iskušenja, jedan od vojnika je na koncu popustio i uskočio u toplu kupelj, ali je umro zbog ekstremne vrućine, izgubivši tako svoju mučeničku krunu. Vidjevši to, jedan od čuvara koji tada nije bio na dužnosti, bio je posebno dirnut hrabrošću mučenika, ispovjedio vjeru i zauzeo mjesto otpaloga vojnika, očuvavši tako netaknutim njihov broj.