MOLITVA
Molitvu jednu
Jedinu znam
U ovom svijetu.
Beskrušnom.
Molitvu jednu
Jedinu imam
Molitvu o kruhu.
Inosušnom.
Stihovi su poznate pjesme ”Molitva”, bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara koji se provlače kroz film ”Sabina K.”. Film je to o ženi koji je višedimenzionalan i potresan za svakoga, a nekako najviše za ženu kao takvu. Ona se zaista u nekim trenucima svoga života nalazi u situaciji da nema kruha. Kruha nasušnog. Kruha inosušnoga.
Što meni znači kruh? Mnogo, premnogo. Kakve to tek ima veze sa svetom Petkom, svetiteljkom koja je živjela u dalekom vremenu i na dalekom prostoru od mog prostora, i balkanskog i britanskog? Sveta Petka rođena je na području današnje Turske.
Smatra se da je bila srpskog porijekla. Kao malena djevojčica čula je riječi Jevanđelja: ”Ko hoće za mnom da ide neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom neka ide”.
Po smrti roditelja odlučila je živjeti podvižnički život i tada se zamonašila, a vrlo brzo nakon toga je otišla u jordansku pustinju gdje se podvižavala do svoje starosti kada je čula glas anđela koji ju je uputio da se vrati u zavičaj, tamo još kratko poživi i preda svoj duh Gospodu. Sve to dogodilo se u 11. stoljeću u njenom rodnom mjestu gdje je bila sahranjena po kršćanskim običajima, ali ne na gradskom groblju, nego sa strane.
Njene mošti otkrivene su puno kasnije i imale su čudesan put. Prvo su ih položili u hram svetog Petra i Pavla u Epivatu. Poslije toga su ih prenijeli u Carigrad pa u Trnovo odakle su ih ponovo vratili u Carigrad, a nakon toga su svoje mjesto našle i na beogradskom Kalemegdanu gdje se nalazi ljekoviti izvor vode i mjesto hodočašća mnogih. Mošti svete Petke danas se nalaze u rumunjskom gradu Jašiju.
Moja vezanost uz svetu Petku najvećim dijelom je vezana uz manastir svete Petke na zagrebačkom Svetom Duhu. Dugi niz godina odlazila sam petkom na akatist. Uvijek sam se neizmjerno radovala njenom blagdanu koji se proslavlja 27. listopada (14. listopada). Trudila sam se spremiti kruh i žito za taj dan.
Obišla sam i neke druge hramove na Balkanu posvećene upravo ovoj svetiteljki. U najljepšem sjećanju ostaje mi bijeli hram na pravoslavnom groblju u Skradinu u koji nisam ni ušla. Bilo je ljetno predvečerje i hram je bio zatvoren, ali neka toplina zagrijala je srce i dušu. Slika se pamti. Osjećaj se pamti. Tu je bila moja kći i jedna draga prijateljica.
Na zagrebačkom brijegu Sveti Duh hram su posjećivali i drugi. Najviše žene. Neke su nosile cvijeće. Neke kruh. Poneka čaj i kavu. Svašta nešto za podijeliti s drugima. Ljubav je to koju nosim sa sobom u daleki svijet.
Saznala sam da će se u grčkom hramu svetog Nektarija u londonskoj četvrti Battersea uoči blagdana svete Petke po kalendaru koji prate neke od pravoslavnih jurisdikcija, a uoči blagdana svete Petke čitati akatist na rumunjskom jeziku.
Čitao ga je sveštenik, Britanac. Veličanstveno, na meni nepoznatom jeziku ispred ikone svetiteljke okružene žutim ružama.
Poželjela sam ispeći kruh, kao nekad za naš zagrebački manastir. Hram su tog dana uglavnom pohodili Rumunji, iako je bilo i drugih naroda. Ipak, velegrad je to u pitanju.
Ponesoh kruh zamotan u slavenski izvezeno platno i osvešta ga sveštenik izgovarajući riječi na engleskom, a ja podijelih hljeb malim i velikim ljudima. Neki se vratiše po još jedan komadić. I jedno dijete zahvali se – thank you.
Svi ljubljaše hljeb. Hljeb nasušni. Inosušni. Tako potreban svima jer u njemu jest ljubav čitave nam Tvorevine od Istoka do Zapada pa na Sjever i Jug.
