Marija Magdalena, odnosno Marija iz Magdale, bila je Židovka iz 1. stoljeća, a u Novom zavjetu i apokrifnim pismima spominje se kao učenica Isusa Krista. U Zapadnoj crkvi, za što je ponajviše zaslužan sv. Grgur Veliki iz VI. stoljeća, ona se, pak, stoljećima štovala kao prostitutka što se pokajala za svoje grijehe. Brkalo ju se s drugim Marijama spomenutim u Evanđeljima. Sva četiri kanonska evanđelja spominju Mariju Magdalenu kao svjedokinju uskrsnuća Isusa Krista. U Istočnoj crkvi Marija Magdalena se od najranijeg vremena štuje kao Isusova učenica po dostojanstvu i važnosti jednaka drugim učenicima, čak štoviše zove ju se apostolom apostola (tako ju je zvao i Toma Akvinski – apostolorum apostola) jer apostoli su cijelom svijetu naviještali Isusa Uskrsloga, a ona ga je navijestila njima.

Odlukom pape Franje iz 2016. da spomen-dan Marije Magdalene, 22. srpnja, postane blagdanom nije samo neznatna korekcija u liturgijskom poretku, nego mnogo više od toga. Unutar hijerarhije liturgijskih slavlja svetih ljudi i događaja (spomendan-blagdan-svetkovina) dodijeliti Mariji blagdan znači, zapravo, promovirati ju iz pokajane grešnice među – Isusove apostole, odnosno podignutu ju na razinu drugih svetaca koje se slavi blagdanom, a to su apostoli (Pavao, Petar, Filip, Jakov, Matija, Toma, Jakov, Bartol, Šimun, Juda, Andrija), evanđelisti (Marko, Matej, Luka, Ivan) i važni biskupi (Stjepan, Jeronim, Ćiril, Metodije itd.) – svi redom muškarci.