Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 09. 12. 2022.
Prijava
Foto: Pixabay

Sakralna arhitektura. Uloga svjetlosti u crkvi

Autor: Ekumena / 18. 10. 2022.

Nakon prikaza glavnih elemenata crkvene unutrašnjosti, točnije oltara, ambona, svetohraništa i drugih, Dolores Petrović govori o ulozi svjetlosti unutar crkve

Dolores Petrović, mag. arch.

Svjetlost simbolizira prisutnost božanskog. Svjetlost je manifestacija kojom čovjek ne može upravljati. Munja, sjeverno svjetlo, zvijezde, nebeski svod, ono što čovjek ne može nadvladati i prelazi u sferu božanskog. Svjetlost u svetim spisima postat će čovjekov vodič, obasjat će mu put, ta svjetlost postupno postaje zakon pročišćenja. Svjetlo također prelazi u filozofsku sferu. Tada će postati simbol moralnog djelovanja, za razliku od tame, tada postaje simbol života i smrti.

Španjolski arhitekt Alberto Campo Baeza vrlo dobro tumači svjetlost svojom rečenicom u kojoj kaže kako je svjetlost nešto neizbježno kao i gravitacija. Srećom je neizbježno, jer u konačnici arhitektura putuje kroz povijest zahvaljujući ove dvije iskonske stvarnosti, svjetlosti i gravitaciji. Alberto Campo Baeza podsjeća nas na težinu vertikalne crte jednako kao i na vodoravnu, što je od strane arhitekata u posljednje vrijeme jako zaboravljeno.

Moramo razumjeti također da svjetlost nije bijela. Često za umjetno svjetlo kažemo da želimo da ono bude što bliže boji sunčeve svjetlosti. Ali koja je boja sunčeve svjetlosti? Ona se u prostoru dana u potpunosti mijenja u količinskom smislu kvalitete, ona ovisi o nebu, oblacima, ovisi o sezoni i puno drugih čimbenika.

Ako govorimo o vremenu, znamo da je prirodno svjetlo apsolutno dinamično. Mora biti jasno da je prirodno svjetlo svjetlo dobrog Boga, a umjetno, ono koje čovjek kreira ne može nikad zamijeniti svjetlost sunca.

Umjetno svjetlo na zemlji imamo već dvije tisuće godina. Prvi kršćani imali su na raspolaganju posebne lucerne od terakote, takve su svjetiljke i danas prisutne u muzejima. Kasnije tehničari razvijaju veličanstvene lustere koji su danas praktički nestali na našem zapadu. Unutar crkve Svete Sofije, koja je inače manifest svjetlosti unutar kršćanske crkve, i danas nalazimo svjetlosne aparate koji se manifestiraju u ovom prostoru. Dok se na zapadu Europe nastoje reducirati ovi aparati u crkvama, posebno u doba staromodnih restauracija, jer u određenom trenutku stiže umjetno svjetlo.

U povijesti su se na Mediteranu crkve osvjetljavale maslinovim uljem koje je u nekim slučajevima bilo i parfimirano ružom i ružinim laticama. Svijećnjacima je bilo zabranjeno stavljanje na oltar, sve dok u četrnaestom stoljeću papa donosi edikt zbog kojeg je dopustio da se svijeće mogu staviti na oltar. Tako predmeti koji reproduciraju svjetlost postaju apsolutno simbolični predmeti. Srednji i romanički vijek obiluju ovim predmetima u kojima je sve prevedeno u simbologiju. Primjerice pashalna svijeća kroz svoje svjetlo predstavljala je Isusovo božanstvo i njegov pečat, ista je simbol zajedništva i pashalna svijeća postoji samo u crkvenoj tradiciji.

Dolaskom električne energije stekla se funkcionalnost ali se apsolutno izgubila kvaliteta svjetlosti.

Po već ustaljenom rasporedu, u ovoj emisiji će se krenuti od povijesnih početaka kako bi razotkrili istinu naše današnje teme.

U bizantskim vremenima svjetlost igra ključnu ulogu na način na koji teološka estetika tumači sliku na bizantskim ikonama ili na srednjovjekovnim zlatnim pozadinskim tablicama. Svjetlost kroz zlatnu pozadinu osvjetljava scenu našega života. Zašto zlato? Zlato je vidljiva manifestacija podrijetla. Najvjerojatnije zlato nije slučajan izbor ne samo zbog svoje svjetline, već zbog zlatnog ekspresionizma, općenito kažemo da zlato nije jedna boja i ta neboja simbolično izražava prisutnost božanskog. Zlato također ne oksidira i izražava ovo prelamanje svjetlosti u apsolutnom smislu.

Kroz period gotike upotreba vitraja stvara kontinuiranu svjetleću pozadinu, a cijeli prostor okupan je svjetlošću i sjenama, točnije, sve se pojavljuje između svjetlosnih zraka koje se filtriraju kroz prozore. Katedrala je u gotici simbol nebeskog Jeruzalema (a sa simboličke točke znamo da je apsida simbolički izraz Jeruzalema), jer simbolizira grad i dominira gradom, simbol je grada i zato je sav prostor ovakve zgrade uronjen u svjetlost. Sjene se moraju poništiti suptilnom igrom svjetlosti i pozadinskog osvjetljenja i sve se čini preobraženo svjetlosnim zrakama koje se filtriraju kroz vitraje.

Romaničke crkve su pak masivne i isprekidane u rasponima, osvijetljene samo malim prozorom zvanim rozeta koja se nalazi na pročelju i ovakva osvijetljenost naglašava usmjerenost masivnih romaničkih zidova koji su imali funkciju dijeljenja unutarnjeg prostora od vanjskog prostora. Svjetlost unutar romaničke arhitekture označava smjer prema Bogu (ad Deum) u hvatanju kretanja svjetlosti kako bi se izrazila želja čovjeka koji živi ovdje, na zemlji, da se približi Bogu u najsvjetlijem području crkve, točnije oltaru na kojem je koncentrirano svjetlo u crkvi.

U suvremenoj crkvenoj arhitekturi ne nalazimo se ispred svjetla. Ovdje se susrećemo s jednom svjetlosti koja ne stvara chiaroscuro kao, primjerice, u gotici; to je funkcionalno svjetlo koje je ograničeno na osvjetljavanje. Važno je da unutar svakog umjetničkog izraza, kao i u suvremenom, uspijevamo shvatiti snage ali i biti svjesni loših točaka te epohe.

Sa stajališta gledišta arhitekture svjetlost ima funkciju osvjetljavanja u prostoru, ali to nije istina s kršćanskog gledišta jer istinska arhitektura pokušava zarobiti svjetlost kako bi transformirala prostor. Prema stihovima Biblije, Bog stvara beskonačnu ljepotu, a Bog je svijet i svjetlost. Ulazak u svjetlost, dakle, znači ulazak u radost, u slavlje, ulazak u predsoblje raja i čovjek u crkvi ovo mora iskusiti. (VN / D. P.)

Uvodnik

  • U potrazi za pravoslavnim Titom, Naserom i Nehruom
    Prateći moskovsko-carigradske posredne i otvorene sukobe počele su mi se po glavi motati ideje poput angažiranja posrednika ili čak crkvene inačice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Posrednici bi mogli biti, primjerice, teolozi koji su čak doktorirali na grčkim učilištima, a visoko kotiraju u Moskvi. Takvih je vladika do invazije koronavirusa bilo i u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva