Razgovaraju dvije bebe u majčinoj utrobi. Jedna pita drugu:

– Vjeruješ li u život nakon porođaja?

Druga odgovara:

– Zašto? Naravno da vjerujem. Mora postojati nešto nakon porođaja. Možda smo ovdje da se pripremimo za ono što ćemo biti kasnije.

– Gluposti – reče prva beba – nema života nakon porođaja. Kakav bi to život bio?!

Druga se nadoveže:

– Ne znam, ali bit će više svjetla nego ovdje. Možda ćemo hodati na vlastitim nogama i jesti vlastitim ustima. Možda ćemo imati druga, nova osjetila koja sada ne možemo razumjeti…

Prva beba uzvrati:

– To je apsurdno! Hodanje je nemoguće. A jesti ustima? Smiješno! Pupčana vrpca nas opskrbljuje hranom i svime što nam je potrebno. A budući da je pupčana vrpca kratka, život nakon porođaja treba logično isključiti.

Druga ustraje:

– Pa, mislim da postoji nešto i da je možda drugačije nego ovdje. Možda nam više neće trebati ovo uže, ova cijev…

Prva beba se usprotivi:

– Gluposti. A čak i ako postoji život poslije, zašto se onda nitko nikada nije vratio odande? Porođaj je kraj života, a u post-porođaju nema ničega osim tame, tišine i zaborava. Nikamo nas ne vodi.

– Pa, ne znam – reče druga beba – ali sigurno ćemo sresti majku i ona će se pobrinuti za nas.

Prva komentira:

– Majka? Ti stvarno vjeruješ u majku? To je smiješno! Ako majka postoji, gdje je onda ona sada?

Druga beba odgovori:

– Ona je svuda oko nas. Okruženi smo njome. Mi smo dio nje. U njoj živimo. Bez nje ovaj svijet ne bi i ne bi mogao postojati.

Prvi beba proturječi:

– Pa ja je ne vidim, pa je logično da ona ne postoji.

Na što druga uzvrati:

– Ponekad, kada si u tišini i usredotočiš se i slušaš, možeš primijetiti njezinu prisutnost i možeš čuti njezin glas pun ljubavi, kako doziva odozgor.

***

Prispodoba iz knjige: Wayne Dyer, Your Sacred Self, HarperCollins, New York, 1991.