Apostol i evanđelist Ivan bio je podrijetlom iz Betsaide galilejske, sin Zebedeja i Salome, odnosno brat Jakova Starijeg. Isprva ribar po zanimanju, postao je apostol i ljubljeni Kristov učenik. Samo ga je on od svih učenika slijedio čak i do križa, a Isus mu je povjerio skrb za svoju Majku. Nakon toga, kako svjedoči crkvena predaja, propovijedao je diljem Male Azije, osobito u Efezu. Kada je drugi progon nad kršćanima otpočeo 96. godine za vrijeme vladavine cara Domicijana (51.-96.), odveden je u Rim i bačen u bačvu napunjenu do vrha kipućim uljem. Izašavši odatle neozlijeđen, prognan je na otok Patmos, gdje je napisao Knjigu Otkrivenja. Vrativši se iznova u Efez nakon smrti tiranina Domicijana, napisao je svoje Evanđelje (nakon što su drugi evanđelisti već napisali svoje) i tri poslanice. Ukupno je živio devedeset i pet godina te je počinuo u Gospodinu za vrijeme vladavine cara Trajana (98.-117.). Prozvan je Teologom jer je u svom evanđelju uzvišeno izložio teologiju neizrecivog i vječnog rođenja Sina i Riječi Božjeg Oca. Upravo iz tog razloga orao – simbol Duha Svetoga, kako kaže sveti Irenej – prikazuje se kao njegov znak, jer je to bilo jedno od četiri simbolična živa bića koja je vidio prorok Ezekiel (usp. Ezekiel 1, 10), a koja prema kršćanskom vjerovanju simboliziraju četiri Evanđelja.