Krećemo se prema prazniku Sretenje. Susret Boga i čovjeka. I obrnuto. Čovjeka i cjelokupne kreacije. Čitav naš život je svojevrsno susretanje. Čovjek je predodređen za susret. Možda mu baš zato teško padaju rastanci, jer mu suštinski nisu prirodni.

Tog dana susreo se prvosveštenik Zaharija s Bogočovjekom i Djevom Marijom koja je pošla u hram da prinese dijete Bogu i sebe očisti. U hramu se pojavio starac Simeon i Ana, kći Fanuilova. Pravedni Starac uze na ruke svoje Mesiju i reče: ”Sad otpuštaš u miru slugu svojega, Gospode, po rijeci svojoj, s mirom; jer oči moje vidješe spasenje tvoje…”.

Na praznik Sretenja rođena je i moja tetka. Naši fizički susreti su rijetki. Dijele nas velike razdaljine. Prvo su to bile stotine kilometara, a onda i nekoliko tisuća kilometara. Rođendani i praznici koje smo dijelile u zajedničkom ovozemaljskom susretu su rijetki. Zato se bolje pamte, žive u nama. Okusi i mirisi neke davne torte od lješnjaka.

Naši svakodnevni susreti mogući su jedino u obostranim molitvama prepunim ljubavi, pažnje i brige, a mi stranstvujemo u ovom svijetu. Samo smo putnici koji streme svome Tvorcu, da se sretnemo i budemo nerazdvojni u Vječnosti. Upravo to je praznik Sretenja za mene. Daleka, a opet bliska Vječnost. Zato radujmo se svakom susretu, osmijehu i zagrljaju!