Nedavno sam posjetila Španjolsku drugi put u mom životu. Prvi posjet zbio se davno, prije više od trideset godina i tada smo pohodili svetište Majke Božje Montserrat gdje se čuva kip crne Bogorodice koji su pastiri pronašli početkom 9. stoljeća.

Iako je prošlo puno godina ipak se vrlo živo sjećam penjanja autobusa do samog samostana. Sjećam se i vreve ljudi, nekog velikog platoa ispred crkve i Gospe kojoj smo se tada poklonili.

Kasnije sam odlazila u naš pravoslavni manastir svetog Vasilija Ostroškog više puta i svaki put me je to uspinjanje do manastira podsjećalo na putovanje kod crnog kipa Majke Božje na planini Montserrat u dalekoj Španjolskoj.

Potječem iz katoličko-pravoslavne obitelji i nije mi strana ni jedna od tih pobožnosti. Mogu slobodno reći da su mi bliske. U suštini one i jesu bliske. Na neki čudesan način se isprepliću.

Često sam u pravoslavnim svetinjama susretala katolike koji su se dolazili pokloniti pravoslavnim svetinjama. I to obostrano uvažavanje poštujem i to me veseli.

Imala sam vremena u Madridu da i sama šetam, a ta me je šetnja odvela ispred jedne stare zgrade gdje sam vidjela veliku crvenu građevinu. Radilo se o kraljevskom samostanu las Descalzas Reales.

Odlučila sam kupiti kartu za samostan (danas je to muzej) i pridružiti se jednoj grupi koja ga je obilazila. Vodič je govorio samo na španjolskom i nisam otkrila puno detalja, ali je boravak na tom mjestu nekako dobro djelovao na mene.

Samostan je osnovan u 16. stoljeću. Dok čovjek korača tim velebnim zdanjem po prelijepim pločicama pred njim se otvaraju male kapele s kipovima, ikonama i tapiserijama koje su me na neki čudesan način dovele u stanje nepomućenog mira.

I baš su me posebno oduševile tapiserije – tepisi na kojima su izrađeni ljudski likovi i prizori iz života. Gotovo mi je nezamislivo da čovjek današnjice proizvede takvu ljepotu. Barem je sama ne viđam oko sebe. To se pomalo mijenja, jer bi umjetnost i duhovnost trebale biti isprepletene. Je li onda čovjek današnjice udaljen sam od sebe i svog duha? Možda jest, a možda i nije, jer sam i u Londonu susretala ljude koji su odlazili Putem svetog Jakova (na koji sama nisam otišla).

Vjeruje se da se na sjevero-zapadu Španjolske u jednom malom gradu nalaze relikvije apostola Jakova, a Španjolska je zemlja koja je svoj turizam prilagodila svakom hodočasniku. I bogatom i siromašnom… tijekom cijele godine. A to je za pohvalu. Možda je zato to narod tako vedrog duha, uvijek razigran i rasplesan.