Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 07. 12. 2022.
Prijava

Pravoslavna Crkva i kršćanski svijet

Autor: Ekumena

Svepravoslavni sabor, službeno nazvan Sveti i Veliki sabor Pravoslavne crkve (naziva se i Sabor na Kreti), bio je sinoda predstavnika univerzalno priznatih autokefalnih mjesnih crkava istočno-pravoslavnog kršćanstva (izuzev Antihijske, Ruske, Bugarske i Gruzijske crkve), što ju je sazvao ekumenski patrijarh carigradski Bartolomej I. u Kolymvari (Kreta).

***

1. Pravoslavna Crkva, kao jedna, sveta, katolička i apostolska crkva, u svojoj dubokoj crkvenoj samosvijesti, nepokolebljivo vjeruje da zauzima središnje mjesto u pitanju promicanja jedinstva kršćana u današnjem svijetu.

2. Pravoslavna Crkva temelji jedinstvo Crkve na činjenici da ju je uspostavio naš Gospodin Isus Krist te na zajedništvu u Svetom Trojstvu i u sakramentima. To se jedinstvo izražava apostolskim nasljeđem i patrističkom tradicijom te živi u Crkvi do danas. Pravoslavna Crkva ima misiju i dužnost prenositi i propovijedati svu istinu sadržanu u Svetom pismu i svetoj predaji, koja Crkvi također daruje njezin katolički karakter.

3. Odgovornost Pravoslavne crkve za jedinstvo, kao i njezino ekumensko poslanje, artikulirali su ekumenski sabori. Oni su posebice naglasili neraskidivu vezu između prave vjere i sakramentalnog zajedništva.

4. Pravoslavna Crkva, koja se neprestano moli ”za sjedinjenje svih”, uvijek je njegovala dijalog s onima koji su joj otuđeni, s onima daleko i blizu. Osobito je imala vodeću ulogu u suvremenoj potrazi za načinima i sredstvima za obnavljanje jedinstva onih koji vjeruju u Krista te je od samog početka sudjelovala u ekumenskom pokretu i pridonijela njegovu nastanku i daljnjem razvoju. Štoviše, Pravoslavna Crkva, zahvaljujući ekumenskom duhu i ljubavi koji je odlikuje, moleći se po božanskoj zapovijedi da se svi ljudi spase i spoznaju istinu (1 Tim 2, 4), uvijek je radila na obnovi kršćanskog jedinstva. Stoga pravoslavno sudjelovanje u pokretu za obnavljanje jedinstva s drugim kršćanima u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi ni na koji način nije strano ni naravi niti povijesti Pravoslavne crkve, već predstavlja dosljedan izraz apostolske vjere i tradicije u novim povijesnim okolnostima.

5. Suvremeni bilateralni teološki dijalozi Pravoslavne crkve i njezino sudjelovanje u ekumenskom pokretu počivaju na samosvijesti pravoslavlja i njegovom ekumenskom duhu, s ciljem traženja jedinstva svih kršćana na temelju istine vjere i tradicije drevne Crkve, tj. sedam ekumenskih sabora.

6. U skladu s ontološkom naravi Crkve, njezino se jedinstvo nikada ne može poremetiti. Unatoč tomu, Pravoslavna Crkva prihvaća povijesni naziv drugih nepravoslavnih kršćanskih Crkava i vjeroispovijesti koje nisu u zajedništvu s njom i smatra da bi se njezini odnosi s njima trebali temeljiti na što je moguće bržem i objektivnijem pojašnjenju cjeline crkvenog pitanja, a osobito općih učenja o sakramentima, milosti, svećenstvu i apostolskom nasljeđu. Stoga je, kako iz teoloških tako i iz pastoralnih razloga, bila blagonaklono i pozitivno raspoložena prema teološkom dijalogu s drugim kršćanima na dvostranoj i višestranoj razini, kao i prema sudjelovanju u ekumenskom pokretu novijeg doba, u uvjerenju da kroz dijalog daje dinamično svjedočanstvo o punini istine u Kristu i o svom duhovnom blagu onima koji su izvan nje, s ciljem da olakša put koji vodi do jedinstva.

7. U tom duhu, sve mjesne pravoslavne crkve danas, unatoč dubokoj krizi koja je nastao u ekumenskom pokretu, aktivno sudjeluju u službenim teološkim dijalozima, a većina tih crkava također sudjeluje u raznim nacionalnim, regionalnim i međunarodnim međukršćanskim organizacijama. Ova raznolika djelatnost Pravoslavne crkve proizlazi iz osjećaja odgovornosti i iz uvjerenja da su međusobno razumijevanje i suradnja od temeljne važnosti ako ne želimo nikada ”staviti prepreku na put Kristovu Evanđelju” (1 Kor 9, 12).

8. Svakako, dok Pravoslavna Crkva razgovara s drugim kršćanima, ona ne podcjenjuje poteškoće svojstvene ovom pothvatu, nego uočava poteškoće na putu prema zajedničkom razumijevanju tradicije Drevne crkve u nadi da će Duh Sveti, koji ”spaja cijelu instituciju Crkve” (Stihira uoči Duhova), ”nadoknadi ono što nedostaje” (Zaredbena molitva). U tom smislu, Pravoslavna Crkva se u svojim odnosima s ostatkom kršćanskog svijeta ne oslanja samo na ljudske napore onih koji su uključeni u dijalog, već posebice na vodstvo Duha Svetoga u milosti Gospodnjoj, koji se molio ”da … svi budu jedno” (Iv 17, 21).

9. Suvremeni bilateralni teološki dijalozi, najavljeni na svepravoslavnim susretima, izražavaju jednoglasnu odluku svih mjesnih presvetih pravoslavnih Crkava, koje su pozvane aktivno i kontinuirano sudjelovati u njima, ne priječeći da slava Trojedinoga Boga bude očitovana. U slučaju da određena mjesna crkva odluči ne dodijeliti predstavnika za određeni dijalog ili na jedno od zasjedanja te ukoliko ta odluka nije svepravoslavna, dijalog se nastavlja. Prije početka dijaloga ili zasjedanja, Pravoslavni odbor za dijalog bi na svim događajima trebao raspravljati o izostanku bilo koje mjesne crkve radi izražavanja solidarnosti i jedinstva Pravoslavne crkve. Dvostrani i višestrani teološki dijalozi moraju biti predmet periodičnih ocjena na svepravoslavnoj razini.

10. Problemi koji se javljaju tijekom teoloških rasprava u Zajedničkim teološkim povjerenstvima nisu uvijek dovoljan razlog da bilo koja mjesna pravoslavna crkva jednostrano opozove svoje predstavnike ili se definitivno povuče iz dijaloga. Kao opće pravilo, treba izbjegavati povlačenje crkava iz određenog dijaloga. U slučajevima kada se to dogodi, potrebno je pokrenuti međupravoslavne napore da se u Pravoslavnoj teološkoj komisiji uspostavi reprezentativna punoća dotičnog dijaloga. Ako jedna ili više mjesnih pravoslavnih crkava odbiju sudjelovati na sjednicama Zajedničkog teološkog povjerenstva o određenom dijalogu, navodeći ozbiljne ekleziološke, kanonske, pastoralne ili etičke razloge, ova/ove crkve obavijestit će Vaseljenski patrijarh i sve pravoslavne crkve u pisanom obliku, u skladu sa svepravoslavnom praksom. Tijekom svepravoslavnog susreta vaseljenski patrijarh će tražiti jednoglasan konsenzus među pravoslavnim crkvama o mogućim pravcima djelovanja, što također može uključivati – ako se to jednoglasno smatra potrebnim – ponovnu procjenu napretka dotičnog teološkog dijaloga.

11. Metodologija koja se slijedi u teološkim dijalozima ima za cilj i rješavanje primljenih teoloških razlika ili mogućih novih razlika te traženje zajedničkih elemenata kršćanske vjere. Ovaj proces zahtijeva da cijela Crkva bude informirana o različitim razvojima dijaloga. U slučaju da je nemoguće prevladati određenu teološku razliku, teološki dijalog se može nastaviti bilježeći identificirano neslaganje i stavljajući ga na uvid svim mjesnim pravoslavnim crkvama radi razmatranja o tome što od sada treba činiti.

12. Jasno je da je u teološkim dijalozima zajednički cilj svih konačna obnova jedinstva u pravoj vjeri i ljubavi. Postojeće teološke i ekleziološke razlike dopuštaju, međutim, stanovit hijerarhijski poredak izazova koji stoje na putu postizanju ovog svepravoslavnog cilja. Posebni problemi svakoga bilateralnog dijaloga zahtijevaju razliku u metodologiji koja se u njemu slijedi, ali ne i razliku u cilju, budući da je cilj jedan u svim dijalozima.

13. Ipak, bitno je, ako je potrebno, nastojati pokušati koordinirati rad različitih Međupravoslavnih teoloških odbora, imajući na umu da se postojeće jedinstvo Pravoslavne crkve također mora otkriti i očitovati i na području dijaloga.

14. Zaključak svakoga službenog teološkog dijaloga događa se dovršenjem rada mjerodavnog Zajedničkog teološkog povjerenstva. Predsjedatelj Međupravoslavnog povjerenstva tada podnosi izvješće Vaseljenskom patrijarhu, koji uz suglasnost predstojnika mjesnih pravoslavnih crkava proglašava završetak dijaloga. Nijedan se dijalog ne smatra potpunim prije nego što se proglasi takvom svepravoslavnom odlukom.

15. Nakon uspješnog završetka rada bilo kojeg teološkog dijaloga, svepravoslavna odluka o obnovi crkvenog zajedništva mora, međutim, počivati ​​na jednoglasnosti svih mjesnih pravoslavnih crkava.

16. Jedno od glavnih tijela u povijesti ekumenskog pokreta je Svjetsko vijeće crkava (WCC). Određene pravoslavne crkve bile su među osnivačima Vijeća, a kasnije su to postale sve mjesne pravoslavne crkve. WCC je strukturirano međukršćansko tijelo, unatoč činjenici da ne uključuje sve nepravoslavne kršćanske crkve i vjeroispovijesti. Istodobno postoje i druge međukršćanske organizacije i regionalna tijela, poput Konferencije europskih crkava, Bliskoistočnog vijeća crkava i Afričkog vijeća crkava. Oni zajedno sa WCC-om ispunjavaju važnu misiju promicanjem jedinstva kršćanskog svijeta. Pravoslavne crkve Gruzije i Bugarske povukle su se iz WCC-a, prva 1997. godine, a druga 1998. godine. Imaju svoje mišljenje o radu Svjetskog vijeća crkava te stoga ne sudjeluju u njegovim i drugim aktivnostima međukršćanske organizacije.

17. Mjesne pravoslavne crkve koje su članice WCC-a u potpunosti i ravnopravno sudjeluju u WCC-u, doprinoseći svim sredstvima koja su im na raspolaganju napretku mirnog suživota i suradnje u velikim društveno-političkim izazovima. Pravoslavna Crkva spremno je prihvatila odluku SSC-a da odgovori na njezin zahtjev u vezi s osnivanjem Posebnog povjerenstva za sudjelovanje pravoslavaca u Svjetskom vijeću crkava, koje je mandatirano na Međupravoslavnoj konferenciji održanoj u Solunu 1998. godine. Posebna komisija, koju su predložili pravoslavci, a prihvatila WCC, dovela je do formiranja Stalnog odbora za konsenzus i suradnju. Kriteriji su odobreni i uključeni u Ustav i pravila Svjetskog vijeća crkava.

18. Ostajući vjerna svojoj ekleziolologiji, identitetu svoje unutarnje strukture i učenju Drevne crkve (Sedam vaseljenskih sabora), sudjelovanje Pravoslavne crkve u SSC-u ne znači da prihvaća pojam ”jednakosti vjeroispovijesti”, i ni na koji način nije u stanju prihvatiti jedinstvo Crkve kao međukonfesionalni kompromis. U tom duhu jedinstvo koje se traži unutar WCC-a ne može jednostavno biti proizvod teoloških sporazuma, već se mora temeljiti i na jedinstvu vjere, sačuvanom u sakramentima i proživljenom u Pravoslavnoj crkvi.

19. Pravoslavne crkve koje su članice WCC-a smatraju neizbježnim uvjetom svog sudjelovanja u SSC-u temeljni članak njegova Ustava, prema kojemu njegovi članovi mogu biti samo oni koji vjeruju u Gospodina Isusa Krista kao Boga i Spasitelja u skladu sa Svetim pismom i koji ispovijedaju Trojedinog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, u skladu s Nicejsko-carigradskim vjerovanjem. Duboko su uvjereni da su ekleziološke pretpostavke Izjave u Torontu iz 1950. godine, o Crkvi, crkvama i Svjetskom vijeću crkava, od iznimne važnosti za sudjelovanje pravoslavnih u Koncilu. Stoga je vrlo jasno da WCC ni na koji način ne čini ”nadcrkvu”. Svrha Svjetskog vijeća crkava nije pregovaranje među crkvama, što mogu učiniti samo crkve same djelujući na vlastitu inicijativu, već dovesti crkve u živi međusobni kontakt i promicati proučavanje i raspravu pitanja jedinstva Crkve. Nijedna Crkva nije dužna promijeniti svoju ekleziologiju svojim pristupanjem Saboru… Štoviše, iz činjenice njezina uključivanja u Sabor ne proizlazi da je svaka crkva dužna druge crkve smatrati crkvama u pravom i potpunom smislu te riječi (Izjava u Torontu, § 2).

20. Izgledi za vođenje teoloških dijaloga između Pravoslavne crkve i ostatka kršćanskog svijeta uvijek su određeni na temelju kanonskih načela pravoslavne ekleziologije i kanonskih kriterija već uspostavljene crkvene tradicije (7. kanon Drugog vaseljenskog sabora) i 95. kanon Ekumenskog sabora u Kinisekstu).

21. Pravoslavna crkva želi podržati rad Komisije za ”Vjeru i red” i s posebnim zanimanjem prati njezin teološki doprinos do danas. Pozitivno gleda na teološke dokumente Komisije, koji su nastali uz značajno sudjelovanje pravoslavnih teologa i predstavljaju hvale vrijedan korak u ekumenskom pokretu za zbližavanje kršćana. Unatoč tome, Pravoslavna Crkva zadržava rezerve u pogledu najvažnijih pitanja ”Vjere i reda” jer su nepravoslavne crkve odstupile od prave vjere jedne, svete, katoličke i apostolske crkve.

22. Pravoslavna Crkva smatra da su svi napori za razbijanje jedinstva Crkve, poduzeti od strane pojedinaca ili skupina pod izlikom održavanja ili navodne obrane istinskog pravoslavlja, vrijedni osude. Kao što je dokazano tijekom života Pravoslavne crkve, očuvanje prave pravoslavne vjere osigurano je samo putem koncilskog sustava, koji je oduvijek predstavljao najviši autoritet u Crkvi u pitanjima vjere i kanonskih odredbi (2. ekumenski sabor, 6. kanon).

23. Pravoslavna crkva ima zajedničku svijest o nužnosti vođenja međukršćanskoga teološkog dijaloga. Stoga vjeruje da ovaj dijalog uvijek treba biti popraćen svjedočenjem kroz djela koja izražavaju međusobno razumijevanje i ljubav, koji izražavaju ”neizrecivu radost” Evanđelja (1 Pt 1, 8), izbjegavajući svaki čin prozelitizma, unijatstva ili drugi provokativni čin međukonfesionalnog natjecanja. U tom duhu, Pravoslavna Crkva smatra važnim za sve kršćane, inspirirane zajedničkim temeljnim načelima Evanđelja, da sa željom i solidarnošću pokušaju ponuditi odgovor na trnovite probleme suvremenog svijeta, zasnovane na prototipu novog čovjeka u Kristu.

24. Pravoslavna Crkva svjesna je da pokret za obnavljanje kršćanskog jedinstva poprima nove oblike kako bi odgovorio na nove okolnosti i odgovorio na nove izazove današnjeg svijeta. Nastavak svjedočenja Pravoslavne crkve podijeljenom kršćanskom svijetu na temelju apostolske tradicije i vjere imperativ je.

25. Molimo se da svi kršćani mogu surađivati ​​kako bi uskoro došao dan kada će Gospodin ispuniti nadu pravoslavnih crkava te će svi biti ”jedno stado i jedan pastir” (Iv 10,16).

† Bartolomej Carigradski, predsjedavajući
† Teodoros Aleksandrijski
† Teofilo Jeruzalemski
† Irinej iz Srbije
† Daniel iz Rumunjske
† Krizostomos iz Cipra
† Ieronymos iz Atene i cijele Grčke
† Sawa iz Varšave i cijele Poljske
† Anastasios iz Tirane, Drača i cijele Albanije
† Rastislav iz Prešova, Češke zemlje i Slovačke

Te izaslanstva patrijaršije iz Aleksandrije i Jeruzalema te Pravoslavnih crkva iz
Albanije, Cipra, Češke, Grčke, Rumunjske, Slovačke i Srbije

Sveti svepravoslavni sabor na Kreti, lipanj 2016.

 

 

 

Objavljeno u: Dokumenti
Oznake:

Uvodnik

  • U potrazi za pravoslavnim Titom, Naserom i Nehruom
    Prateći moskovsko-carigradske posredne i otvorene sukobe počele su mi se po glavi motati ideje poput angažiranja posrednika ili čak crkvene inačice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Posrednici bi mogli biti, primjerice, teolozi koji su čak doktorirali na grčkim učilištima, a visoko kotiraju u Moskvi. Takvih je vladika do invazije koronavirusa bilo i u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva