KOMENTAR
Ponovno rasplamsavanje zapostavljene vjerničke svijesti spram odgovornosti prema okolišu kod kršćana posljednjih je desetljeća potaknula sve veća svijest o globalnoj ekološkoj krizi, no ništa manje i kritika da je kroz dosadašnju povijest dominantno tumačenje biblijskih izvješća o stvaranju bitno doprinijelo razvoju globalne ekološke krize, ponekad u izvorno religijskom ključu, ponekad u sekulariziranom ključu, a nerijetko usporedo i u jednom i u drugom ključu, čega je eklatantan primjer zasigurno i kolonijalistička povijest Europe.
Dakle, kršćani danas priznaju da je biblijsko izvješće o stvaranju (Post 1,26-27), koje za čovjeka koristi oznaku “slike Božje”, zajedničku židovskoj i kršćanskoj tradiciji, kroz povijest zlouporabljivano za opravdavanje ljudske sebične dominacije nad prirodom, koja je u naše vrijeme prerasla u njezino razaranje i bezgranično iskorištavanje.
No čitajući iznova spomenuto biblijsko izvješće o stvaranju uz pomoć suvremene povijesno-kritičke metode, kršćani su istodobno shvatili da to izvješće izvorno ne govori o čovječanstvu kao apsolutnom gospodaru nad prirodom nego o čovječanstvu kao Božjem partneru i upravitelju stvorenog svijeta.
Doista, počevši od izvješća o stvaranju, Stari zavjet ne gleda na stvorenje kao da je ono u čovjekovu posjedu nego je povjereno čovječanstvu na očuvanje i njegovanje.[i]
Polazeći od tako shvaćenog biblijskog izvješća o stvaranju, kršćanski će teolog B. DeWitt razabrati četiri temeljna ekološka načela, koja su izravna posljedica kršćanskog nauka o stvaranju:
- “Načelo očuvanja zemlje”: kao što Stvoritelj čuva i održava čovječanstvo, tako i čovječanstvo mora čuvati i održavati Stvoriteljevo stvorenje.
- “Načelo sabata”: stvorenju treba dopustiti da se njegovi resursi oporave od ljudskog iskorištavanja.
- “Načelo plodnosti”: treba uživati, ali ne i uništavati plodnost stvorenja.
- “Načelo ispunjenja i granica”: postoje granice u ulozi čovječanstva u stvorenju, a postavljene granice trebamo poštovati.[ii]
Pored toga, važan poticaj za poštivanje prirode za kršćane predstavlja i specifično kršćanski sastojak nauka o stvaranju.
Naime, Novi zavjet uspostavlja vezu Krista i sveukupnog stvorenja. Krist je onaj u kome je, po kome je i za koga je sve stvoreno (Kol 1,16). Krist je, prema Novom zavjetu, “savršena slika Boga nevidljivoga” (2 Kor 4,4) i “prvorođenac svakog stvorenja” (Kol 1,15).
Dakle, čovjek se, zajedno s cjelokupnim stvorenjem, samom prirodom, treba preobražavati po uzoru na Krista, savršenu sliku Boga nevidljivoga, njoj se suobličavati. Prema kršćanskom uvjerenju, baš iz tog razloga, u Božje spasiteljsko djelo učinjeno u Kristu nije uključeno samo čovječanstvo nego cjelokupno stvorenje, svekolika priroda i kozmos.
Tako se sva stvorenja, zajedno s čovjekom, “nalaze u porođajnim mukama sve do sada” (Rim 8,22), očekujući da budu oslobođena ropstva raspadljivosti prema obećanju, koje je Bog čovječanstvu dao u Kristu. Dakle, konačna svrha cjelokupnog stvorenja i čovjeka je eshatološka proslava, a ne propast.
Na koncu, sama kršćanska vjera u utjelovljenje priskrbljuje bezmjernu božansku potvrdu vrijednosti i dobrote prirode, svega stvorenog, pa je nezamislivo da kozmos, počašćen utjelovljenjem, bude predat ništavilu.[iii]
Naravno, i sam Isus u svojim nastupima opisanim u evanđeljima upućuje na to da se očinsko-majčinska Božja skrb, očitovana kao nježnost i milosrdnost, ne odnosi samo na čovjeka nego da u sebe uključuje i sve stvoreno: travu, ljiljane ili vrapce (Mt 6,25-28).
Isusov primjer ni u kojem slučaju ne pruža opravdavanje za čovjekovu sebičnost i uskogrudnost, izvorni čovjekov grijeh, niti onda kad je u pitanju naš odnos spram stvorenog svijeta.
Zanimljivo je da bogata kršćanska tradicija oduvijek bilježi i primjere svetaca “kozmičke duhovnosti”, a njihovu duhovnu braću i sestre moguće je dakako naći i u židovstvu i islamu, naročito u okrilju židovskog i islamskog misticizma.
Nadaleko je poznat, čak izvan granica kršćanstva, sv. Franjo Asiški (1181.-1226.), kojeg je 1979. papa Ivan Pavao II. proglasio zaštitnikom i pobornikom ekologije.
Franjo osjeća jedinstvo sa stvorenim. U svemu stvorenom, živom ili neživom, Franjo nošen ljubavlju prema Kristu prepoznaje brata i sestru. Osjećajući divljenje i vjerničku radost nad svim stvorenim, Franjo se stvorenjima približuje u nježnosti bez želje da bilo koje stvorenje posvoji ili prisvoji sebi.
Stvorenja pripadaju Stvoritelju, a za Franju su ona, ostajući slobodna, put prema Bogu, objava Božjeg veličanstva i izvor hvalospjeva Bogu. Svijet je za Franju mjesto na kojem slavimo Boga, kuća u kojoj susrećemo Boga, most do Boga.
Vjernički osjećaj srodnosti sa zemaljskim stvorenjima u Franji je bio toliko jak da je preživio do danas u predivnim legendama. Franjo uklanja crva s puta da ne bude zgažen, izmiruje vuka i stanovnike jednog sela, spašava ovce od klanja, propovijeda pticama i ribama.[iv]
No i pravoslavna je kršćanska tradicija sačuvala sjećanje na svece, koji su poput sv. Franje čistim očima vidjeli Božje tragove u stvorenom svijetu, učeći ljude da preko prirode vide Boga.
Takav je, primjerice, Silvan s monaške gore Atos, poznat po skakanju od radosti zbog ljepote vidljivog svijeta. Poučavao je vjernike da je znak božanske milosti čovjekova sposobnost opažanja i divljenja ljepoti prirode. Poput sv. Franje, i Silvan je osjećao sućut sa svim stvorenjima, čak i s prerano otrgnutim listom s grane.
Serafino Sarov, sv. Franjo ruskog svijet, boraveći u molitvi u ruskim šumama, naučio je jezik stvorenja, jezik životinja i biljaka, slušajući njihovu hvalu Bogu i razgovarajući s njima. Bio je prijatelj sa svim šumskim životinjama, koje su rado posjećivale njegov molitveni šumski zaklon, osobito s velikim medvjedom, kojeg je Serafino slao po sač s medom kako bi pogostio pobožne posjetitelje.[v]
Nema sumnje da su ovakve svetačke osobnosti kršćanske tradicije oživljavale na mističan način kršćansko patrističko uvjerenje da je i sam stvoreni svijet uz Bibliju jedna vrsta objave Božje ljudima odnosno sveti trag Božji – sakrament.
Do istih je zaključaka došao, oslanjajući se poglavito na razum, srednjovjekovni katolički teolog i svetac Toma Akvinski (1818.-1226.). Bog je, prema njegovim zapisima, tako usko povezan sa svojim stvorenjem da čovjek svojim razumom preko stvorenog može spoznati Stvoritelja.
U svakom stvorenju se nalazi “neki znak sličnosti Bogu”, “trag Božjeg postojanja” i “slika Božje darežljivosti”. Upućena na svoj Iskon, sva stvorenja posjeduju svoje dostojanstvo i sva su dobra. Naklonost Božja prema stvorenjima još je više podcrtana utjelovljenjem, pa čovjekov odnos prema stvorenom svijetu uvijek mora biti potvrdan.[vi]
Novi zavjet, posve u duhu starozavjetne vjere u Boga Stvoritelja, završava podsjećanjem na prvotni Božji plan namijenjen planetu Zemlji, štoviše čitavom kozmosu: Zemlja treba postati Božje prebivalište.
O ostvarenju tog plana u punini vremena, kad će Bog stvoriti novo nebo i novu zemlju (Otk 21,1), govori novozavjetna knjiga Otkrivenja: “Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog, bit će s njima. On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.” (Otk 21, 3-5).
Tada će ljudi, kao istinske Božje svetinje, moći zajedno predstavljati Boga pred zemljom i zemlju pred Bogom, kušajući Boga u svim stvarima i uzimajući sve stvari u sjaju njegove ljubavi, kako to zapaža veliki protestantski teolog Jürgen Moltmann.[vii]
U tom se kontekstu s pravom svako kršćansko nastojanje oko zaštite okoliša može okarakterizirati ne samo svojevrsnim bogoslužjem nego i partnerstvom s Bogom u otkupiteljskoj preobrazbi svijeta, čiji će vrhunac biti objelodanjen u posljednja vremena, a on će u sebe uključivati i sva ljudska nastojanja oko dobra, pa i ona ekološka.
Tako se u mnogim dokumentima kršćanskih crkava, pojedinačnih i ekumenskih, sve češće podsjeća kršćane na vjerničku odgovornost prema stvorenom svijetu, pobliže traži se obraćenje od mentaliteta rastrošnosti prema mentalitetu skromne upotrebe zajedničkih prirodnih dobara.
Što se tiče katoličke tradicije, već II. vatikanski koncil, naglašava autonomiju stvorenog svijeta u Gaudium et spes (broj 36), ističući pritom da čovjek u znanstvenim istraživanjima i korištenju prirodnih dobara mora poštivati sklad, koji je Bog utisnuo u prirodu.
Veliki doprinos razvoju ekološke svijesti kod katolika dao je papa Ivan Pavao II. Od njegovih djela potječe enciklika, koja je posebno osjetljiva za ekološka pitanja, Sollicitudo rei socialis iz 1987. U toj enciklici Ivan Pavao II. podsjeća da je u pozadini ekološko-socijalnih problema ljudska “žeđ za vlašću” i ”pohlepa za dobitkom”.
U svojim nastupima papa Ivan Pavao II. često je govorio o potrebi sazrijevanja ekološke odgovornosti vjernika, promijeni razmišljanja i ponašanja, a što treba izvirati iz vjere u Boga Stvoritelja.
Smatrajući da je preduvjet čovjekova mira s prirodom, čovjekov mir s Bogom, taj je Papa ustrajno povezivao pitanje ekoloških vrijednosti i socijalne pravde. Po njegovom mišljenju je ekološka kriza predstavljala zajedničku odgovornost čitavog čovječanstva.[viii]
Na toj se pozadini posljednjih desetljeća razvila i ekoteologija, u čije se preteče mogu ubrojiti teolozi poput A. Schweitzera, P. Teilharda de Chardina, Leonarda Boffa i J. Moltmanna, ali i pokret ekokatolika, naročito razvijen u SAD-u.
Za očekivati je da će ekološka strujanja u kršćanskoj tradiciji, naročito kod katolika, dodatno ojačati ekološka enciklika pape Franje Laudato si’ iz 2015. godine, koja, uz snažan socijalni naboj, zagovara “cjelovitu ekologiju” i suradnju svih ljudi u području zaštite okoliša.[ix]
___________________
[i] Usp. Alister E. McGrath, “Uvod u kršćansku teologiju”, Ex libris, Rijeka, 2007., str. 301-302.
[ii] Isto, str. 302.
[iii] Usp. Isto, 301-303.
[iv] Usp. Božo Vuleta & Ante Vučković (ur.), “Odgovornost za život – Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u Baškoj Vodi od 1. do 3. listopada 1999.”, Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2000.
[v] Usp. Alen Kristić, “Sveti Franjo i pravoslavlje: Zaboravljena srodnost”, u: Alen Kristić, Prognani u zaborav: Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog, Synopsis, Zagreb & Sarajevo, 2016., str. 339-346.
[vi] Usp. Richard Rohr, “Warum katholisch?”, Herder, Freiburg & Basel & Wien, 1991.
[vii] Usp. Jürgen Moltmann, “Korak dvijetisućite godine: Napredak i ponor”, u: Rosino Gibellini (ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006., str. 29-50.
[viii] Usp. Ivan Pavao II., “Socijalna skrb”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998.
[ix] Usp. Papa Franjo, Laudato si’: Enciklika o brizi za zajednički dom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2015.
