Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 07. 12. 2022.
Prijava

Osnovna načela odnosa Ruske Pravoslavne Crkve prema nepravoslavnima

Autor: Ekumena

Dokument usvojen na Jubilarnom episkopskom saboru 2000. odražava i definira temeljna načela odnosa Ruske pravoslavne crkve prema nepravoslavlju, kao i prema interakciji s heterodoksnim i međukonfesionalnim zajednicama.

***

1. Jedinstvo Crkve i grijeh ljudske podjele 

1.1. Pravoslavna Crkva je prava Kristova Crkva koju je stvorio sam naš Gospodin i Spasitelj, Crkva potvrđena i ispunjena Duhom Svetim, Crkva o kojoj je sam Spasitelj rekao: ”Sagradit ću svoju Crkvu, a vrata paklena neće ga nadvladati” (Mt 16, 18). Ona je jedna, sveta, katolička (sveopća) i apostolska Crkva, čuvarica i davateljica svetih sakramenata u cijelom svijetu, ”stup i potvrda istine” (1 Tim 3, 15). Ona snosi punu odgovornost za širenje Istine Kristovog Evanđelja, kao i puno ovlaštenje svjedočiti o ”vjeri koja je jednom bila predana svetima” (Juda 3).

1.2. Kristova Crkva jedna je i jedina (sv. Ciprijan Kartaginski. ”O jedinstvu Crkve”). Temelj jedinstva Crkve – Tijela Kristova – jest da ima jednu Glavu – Gospodina Isusa Krista (Ef 5, 23) te da u njoj djeluje jedan Duh Sveti, dajući život Tijelu Crkve i sjedinjujući sve njegove članovi s Kristom kao glavom.

1.3. Crkva je jedinstvo ”novog čovjeka u Kristu”. Utjelovljenjem Sin Božji je ”ponovno otpočeo dugačak niz ljudskih bića” (sv. Irenej Lionski), stvarajući novi, blagoslovljeni narod, duhovno potomstvo Drugog Adama. Jedinstvo Crkve je prije svega ljudsko i zemaljsko jedinstvo; ono se daje odozgo kao savršen i božanski dar. Članovi Crkve su sami po sebi ujedinjeni u Kristu, sjedinjeni poput loze ukorijenjene u Njemu i okupljeni u jedinstvo vječnog i duhovnog života.

1.4. Jedinstvo Crkve nadilazi prepreke i granice, uključujući rasne, jezične i društvene. Evanđelje spasenja mora biti naviješteno svim narodima kako bi ih doveli u jedno krilo, ujedinili ih snagom vjere, milošću Duha Svetoga (Mt 28, 19-20; Mk 16, 15; Dj 1, 8).

1.5. U Crkvi su nadvladani neprijateljstvo i otuđenje, jedinstvo u ljubavi prema čovječanstvu podijeljeno grijehom postiže se na sliku konsupstancijalnog Trojstva.

1.6. Crkva je jedinstvo Duha u sjedinjujućem miru (Ef 4,3), punina i kontinuitet života ispunjena milošću i duhovnim iskustvom. ”Gdje je Crkva, tamo je Duh Božji, a gdje je Duh Božji, tamo je Crkva i sva milost” (sv. Irinej Lionski, ”Protiv hereza” Knj. 3, pogl. XXIV). Jedinstvo života ispunjenog milošću temelj je jedinstva i nepromjenljivosti crkvene vjere. Uvijek i uvijek ”Duh Sveti poučava Crkvu posredstvom svetih otaca i učitelja. Sveopća crkva ne može griješiti niti izgovarati laži umjesto istine: jer Duh Sveti, uvijek djelujući preko vjernih otaca i učitelja Crkve, štiti je od svake pogreške” (Poslanica istočnih patrijarha).

1.7. Crkva ima univerzalni karakter – postoji u svijetu u obliku raznih mjesnih crkava, ali se jedinstvo Crkve ni najmanje ne umanjuje. ”Crkva, obasjana svjetlošću Gospodinovom, širi svoje zrake po cijelom svijetu; ali svjetlo koje se širi posvuda jedno je te jedinstvo tijela ostaje nepodijeljeno. Ona širi svoje grane po svoj zemlji, nakrcana plodovima; njezini obilni potoci slijevaju se u daleki prostor – za sve to glava ostaje jedna, jedan početak, jedna majka, bogata obiljem plodonosnosti” (sv. Ciprijan Kartaški, ”O jedinstvu Crkve”).

1.8. Crkveno jedinstvo neraskidivo je povezano sa sakramentom euharistije, u kojem su vjernici, uzimajući jedno tijelo Kristovo, uistinu spojeni u jedno katoličko (sveopće) tijelo u sakramentu Kristove ljubavi, u preobražavajućoj snazi ​​Duha . ”Uostalom, ukoliko svi jedemo jedan kruh, tada svi tvorimo jedno tijelo (1 Kor 10, 17) jer se Krist ne može podijeliti. Stoga se Crkva naziva tijelom Kristovim, a mi smo pojedinačni članovi, prema shvaćanju apostola Pavla (1 Kor 12, 27)” (sv. Ćiril Aleksandrijski).

1.9. Jedna sveta katolička Crkva je apostolska Crkva. Preko svećeništva koje je zaredio Bog, darovi Duha Svetoga prenose se vjernicima. Apostolsko naslijeđe hijerarhije od svetih apostola temelj je zajednice i jedinstva života ispunjenog milošću. Otpadništvo od zakonite hijerarhije odmak je od Duha Svetoga, od samoga Krista. ”Svi slijede episkopa kao što je Isus Krist slijedio Oca, a prezbiteri apostole. Poštujte đakone kao Božju zapovijed. Bez episkopa nitko ne bi trebao učiniti ništa što se tiče Crkve. Tamo gdje će biti episkop, mora biti i narod, isto kao što je tamo gdje je Isus Krist, postoji i Sveopća Crkva” (sv. Ignacije Antiohijski. Smirn. 8).

1.10. Samo kroz komunikaciju s određenom zajednicom ostvaruje se komunikacija s cijelom Crkvom za svakog člana Crkve. Kršenjem kanonskih veza sa svojom mjesnom crkvom kršćanin narušava svoje milošću ispunjeno jedinstvo s cijelim crkvenim tijelom te se odvaja od njega. Svaki grijeh na ovaj ili onaj način odmiče ga od Crkve, iako ne i izopćuje u potpunosti. Prema shvaćanju Drevne crkve, izopćenje iz euharistijske zajednice bilo je iznimka. A primanje izopćenika u crkveno zajedništvo nikada nije postignuto ponavljanjem krštenja. Vjera u neizbrisivost krštenja ispovijedana je u Nicejsko-carigradskom vjerovanju: ”Priznajem jedno krštenje za oproštenje grijeha”. Apostolski kanon br. 47 glasi: ”Episkop ili prezbiter koji ponovno krsti krštenu osobu, neka bude izbačen”.

1.11. Time je Crkva posvjedočila da izopćeni zadržava ”pečat” pripadnosti Božjem narodu. Prihvaćanjem izopćenog, Crkva vraća u život onoga koji je već bio kršten u Duhu u jedno Tijelo. Isključujući svog člana, zapečaćenog na dan njegova krštenja, Crkva se nada njegovu povratku. Ona na samu ekskomunikaciju gleda kao na sredstvo duhovnoga oživljavanja ekskomuniciranog.

1.12. Kroz stoljeća se Kristova zapovijed jedinstva više puta kršila. Nasuprot božanski zapovjeđenom katoličkom istomišljeništvu i jednoglasju, u kršćanstvu su nastale razlike u mišljenjima i podjelama. Crkva se uvijek strogo i temeljno odnosila i prema onima koji su se protivili čistoći spasonosne vjere i prema onima koji su u Crkvu unijeli podjele i zbunjenost: ”Zašto imate razdor, ogorčenje, neslaganje, podjelu i rat? Nije li jedan Bog i jedan Krist, i jedan Duh milosti izliven na nas, i jedan koji poziva u Krista? Zašto kidamo i rastvaramo udove Kristove, bunimo se protiv vlastitog tijela i dolazimo do takvog ludila da zaboravljamo da smo jedni drugima braća?” (sv. Klement Rimski, Poslanica Korinćanima 1, 46).

1.13. Kroz kršćansku povijest ne samo pojedini kršćani, nego su se i čitave kršćanske zajednice odvojile od jedinstva s Pravoslavnom crkvom. Neki od njih su nestali tijekom povijesti, dok su drugi preživjeli kroz stoljeća. Najznačajnije podjele u prvom tisućljeću, koje su preživjele do danas, dogodile su se nakon što je dio kršćanskih zajednica odbacio odluke III. i IV. vaseljenskog sabora, što je rezultiralo Asirskom crkvom na istoku, koja još uvijek postoji kao predkalcedonske crkve: koptska, armenska, siro-jakobitska, etiopska, malabarska… U drugom tisućljeću nakon odvajanja Rimske crkve uslijedile su unutarnje podjele zapadnog kršćanstva povezane s reformacijom koje su dovele do neprestanog procesa formiranja mnogih kršćanskih vjeroispovijesti koje nisu bile u zajedništvu s Rimskom Stolicom. Odvajanje je također proizašlo iz jedinstva s mjesnim pravoslavnim crkvama, uključujući Rusku pravoslavnu crkvu.

1.14. Zablude i hereze posljedica su sebičnog samopotvrđivanja i izolacije. Svaki raskol ili odvajanje vode do određenog stupnja odstupanja od crkvenog obilja. Podjela, čak i ako se dogodi iz razloga koji nisu doktrinarne prirode, predstavlja kršenje nauka Crkve i u konačnici dovodi do iskrivljenja vjere.

1.15. Pravoslavna Crkva, po svetim ocima, tvrdi da se spas može pronaći samo u Crkvi Kristovoj. No, istovremeno, zajednice koje su otpale od jedinstva s pravoslavljem nikada se nisu smatrale potpuno lišenima milosti Božje. Prekid crkvenog zajedništva neizbježno dovodi do oštećenja milosnog života, ali ne uvijek do njegova potpunog nestanka u odcijepljenim zajednicama. Time praksa prijema u Pravoslavnu crkvu onih koji dolaze iz heterodoksnih zajednica nije povezana samo kroz sakrament krštenja. Unatoč prekidu jedinstva, ostaje neko nedovršeno zajedništvo, koje služi kao jamstvo mogućnosti povratka jedinstvu u Crkvi, katoličkoj punini i jedinstvu.

1.16. Crkveni položaj razdvojenih nije podložan jednoznačnoj definiciji. U podijeljenom kršćanskom svijetu postoje znakovi koji ga ujedinjuju: Riječ Božja, vjera u Krista kao Boga i Spasitelja koji je došao u tijelu (1 Iv 1, 1-2; 4, 2, 9) i iskrena pobožnost.

1.17. Postojanje raznih obreda (krštenje, krizme, pokajanja) pokazuje da Pravoslavna Crkva pristupa heterodoksnim ispovijedima na različit način. Kriterij je stupanj očuvanosti vjere i ustroja Crkve te normi duhovnoga kršćanskog života. No, motreći različite obrede, Pravoslavna Crkva ne donosi sud o tome u kojoj je mjeri milošću ispunjen život u heterodoksiji očuvan ili oštećen, smatrajući to tajnom Providnosti i Božjeg suda.

1.18. Pravoslavna Crkva je prava Crkva u kojoj je netaknuto sačuvana sveta tradicija i punina spasonosne milosti Božje. Čuva sveto naslijeđe apostola i svetih otaca netaknuto i čisto. Identitet svog učenja, liturgijske strukture i duhovne prakse ostvaruje apostolskom evangelizacijom i predajom stare Crkve.

1.19. Pravoslavlje nije ”nacionalni i kulturni identitet” Istočne crkve. Pravoslavlje je unutarnja kvaliteta Crkve, očuvanje doktrinarne istine, liturgijska i hijerarhijska struktura i načela duhovnog života, koji su neprestano i nepromjenljivo u Crkvi još od vremena apostola. Ne smijemo podleći iskušenju da idealiziramo prošlost ili zanemarimo tragične nedostatke ili zastoje koji su se dogodili u povijesti Crkve. Primjer duhovne samokritike daju prije svega veliki crkveni oci. Povijest Crkve poznaje mnoge slučajeve pada značajnog dijela crkvenog naroda u herezu. Ali ona također zna da se Crkva u osnovi borila protiv krivovjerja, također poznaje iskustvo ozdravljenja od hereze nekad izgubljenih, iskustvo pokajanja i povratka u njedra Crkve. Tragično iskustvo pojave pogrešnog razmišljanja u dubinama same Crkve i borbe protiv toga naučilo je djecu Pravoslavne crkve da budu oprezna. Pravoslavna crkva, iako ponizno svjedoči da čuva istinu, istovremeno se sjeća svih iskušenja koja su se javljala kroz povijest.

1.20. Zbog kršenja zapovijedi jedinstva, koje je uzrokovalo povijesnu tragediju raskola, podijeljeni kršćani, umjesto da budu primjer jedinstva u ljubavi na sliku Presvetog Trojstva, postali su izvor iskušenja. Podjela kršćana je otvorena i krvava rana na tijelu Kristovu. Tragedija razdvajanja postala je ozbiljno vidljivo iskrivljenje kršćanskog univerzalizma, prepreka svjedočenju Krista svijetu. Učinkovitost ovog svjedočanstva Kristove Crkve u velikoj mjeri ovisi o utjelovljenju istina koje propovijeda u životu te o praksi kršćanskih zajednica.

2. Nastojanje da se povrati jedinstvo

2.1. Najvažniji cilj odnosa Pravoslavne Crkve s nepravoslavnima je obnova Bogom naređenog jedinstva kršćana (Iv 17, 21), koja je dio božanskog plana i pripada samoj biti kršćanstva. To je zadatak od najveće važnosti za Pravoslavnu crkvu na svim razinama njezina bića.

2.2. Ravnodušnost ili odbijanje ovog zadatka grijeh je protiv Božje zapovijedi o jedinstvu. Prema riječima svetog Vasilija Velikog, ”oni koji iskreno i uistinu rade za Gospodina, trebaju se potruditi da ponovno dovedu do jedinstva Crkve, da okupe toliko dijelova međusobno podijeljenih”.

2.3. No, prepoznajući potrebu obnove narušenoga kršćanskog jedinstva, Pravoslavna Crkva potvrđuje da je istinsko jedinstvo moguće samo u krilu Jedine Svete Katoličke i Apostolske Crkve. Čini se da su svi drugi ”modeli” jedinstva neprihvatljivi.

2.4. Pravoslavna Crkva ne može prihvatiti tezu da, unatoč povijesnim podjelama, navodno nije povrijeđeno temeljno, duboko jedinstvo kršćana i da Crkvu treba shvatiti kao da se podudara sa cijelim ”kršćanskim svijetom”, da kršćansko jedinstvo navodno postoji nad konfesionalnim preprekama i da odvajanje crkava pripada isključivo nesavršenoj razini ljudskih odnosa. Prema tom konceptu, Crkva ostaje jedna, ali se to jedinstvo nedovoljno očituje u vidljivim oblicima. U takvom modelu jedinstva, zadaća kršćana ne shvaća se kao obnova izgubljenog jedinstva, već kao otkrivenje jedinstva koje inherentno postoji. Ovaj model ponavlja nauk o ”nevidljivoj Crkvi” nastaloj u reformaciji.

2.5. Takozvana ”teorija grana”, koja potvrđuje normalnost, pa čak i providnost postojanja kršćanstva u obliku zasebnih ”grana”, također je potpuno neprihvatljiva.

2.6. Za pravoslavlje je neprihvatljiva tvrdnja da su kršćanske podjele neizbježna nesavršenost kršćanske povijesti, da postoje samo na povijesnoj površini i da se mogu izliječiti ili prevladati uz pomoć kompromisnih međunacionalnih sporazuma.

2.7. Pravoslavna Crkva ne može priznati ”jednakost vjeroispovijesti”. Oni koji su otpali od Crkve, ne mogu se ponovno spojiti s njom u stanju u kojem su sada. Postojeće dogmatske razlike moraju se prevladati, a ne jednostavno zaobići. To znači da je put do jedinstva put pokajanja, obraćenja i obnove.

2.8. Ideje da su sve podjele tragični nesporazumi, da se neslaganja čine nepomirljivima samo zbog nedostatka ljubavi jednih prema drugima, zbog nespremnosti shvatiti da uz sve različitosti i različitosti postoji dovoljno jedinstva i slaganja u ”glavnom” – neprihvatljive su. Podjele se ne mogu svesti na ljudske strasti, sebičnost ili još više na kulturne, društvene ili političke okolnosti. Također je neprihvatljivo reći da je činjenica da se Pravoslavna crkva razlikuje od kršćanskih zajednica s kojima nema zajedništvo, pitanje sekundarne prirode. Sve podjele i neslaganja ne mogu se svesti na razne neteološke čimbenike.

2.9. Pravoslavna crkva također odbacuje tezu da se jedinstvo kršćanskog svijeta može obnoviti samo zajedničkim kršćanskim služenjem svijetu. Kršćansko jedinstvo ne može se vratiti konsenzusom o svjetovnim pitanjima, u kojem će kršćani biti ujedinjeni u sekundarnom i nastaviti se razilaziti u glavnom.

2.10. Nedopustivo je ograničavanje pristanka u vjeri na uski krug nužnih istina kako bi se priznala ”sloboda u sumnjivom” izvan njih. Sama instalacija tolerancije na različita mišljenja u vjeri neprihvatljiva je. No, istodobno, ne treba miješati jedinstvo vjere i oblike njezina izražavanja.

2.11. Podjela kršćanskog svijeta je podjela u samom iskustvu vjere, a ne samo u doktrinarnim formulama. Mora postojati potpuni i iskreni dogovor u samom iskustvu vjere, a ne samo u njezinu formalnom izrazu. Formalno konfesionalno jedinstvo ne iscrpljuje jedinstvo Crkve, iako je to jedan od njezinih nužnih uvjeta.

2.12. Jedinstvo Crkve je prije svega jedinstvo i zajedništvo u sakramentima. No, istinsko zajedništvo u sakramentima nema nikakve veze s praksom takozvanog ”međuzajedništva”. Jedinstvo se može ostvariti samo u identitetu iskustva i života ispunjenog milošću, u vjeri Crkve, u punini otajstvenog života u Duhu Svetom.

2.13. Obnova kršćanskog jedinstva u vjeri i ljubavi može doći samo odozgo, kao dar Svemogućeg Boga. Izvor jedinstva je u Bogu, pa će samo ljudski napori za njegovu obnovu biti uzaludni, jer ”ako Gospodin ne sagradi kuću, uzalud se trude oni koji je grade” (Ps 126, 1). Samo je naš Gospodin Isus Krist, koji je dao zapovijed jedinstva, onaj koji može dati snagu za njegovo ispunjenje, jer je On ”put i istina i život” (Iv 14, 6). Zadaća pravoslavnih kršćana je raditi zajedno s Bogom u djelu spasenja u Kristu.

3. Pravoslavno svjedočanstvo o heterodoksnom svijetu

3.1. Pravoslavna Crkva čuvar je Predanja i blagoslovljenih darova Drevne crkve, pa stoga smatra svoj glavni zadatak u odnosima s nepravoslavljem stalno i ustrajno svjedočanstvo koje vodi otkrivanju i prihvaćanju istine izražene u ovoj predaji. Kao što je navedeno u odluci Treće predsaborske svepravoslavne konferencije (1986.): ”Pravoslavna Crkva duboko je uvjerena i crkveno svjesna da je nositeljica i svjedok vjere i Predanja Jedine Svete Katoličke i Apostolske crkve, čvrsto vjeruje da ona zauzima središnje mjesto u kretanju prema jedinstvu kršćana u suvremenom svijetu … Misija i dužnost Pravoslavne crkve je poučavati u svoj svojoj punini istinu sadržanu u Svetom pismu i svetoj predaji, koja daje Crkva njezin univerzalni karakter … Tu odgovornost Pravoslavne crkve, kao i njezinu ekumensku misiju u pogledu jedinstva Crkve, izrazili su Vaseljenski sabori. Posebice su naglasili nerazdvojnu povezanost prave vjere sa zajedništvom u sakramentima. Pravoslavna Crkva oduvijek je nastojala uključiti razne kršćanske crkve i ispovijedi u zajedničku potragu za izgubljenim jedinstvom kršćana, kako bi svi mogli doći do ujedinjenja vjere…”.

3.2. Zadaća pravoslavnog svjedočenja povjerena je svakom članu Crkve. Pravoslavni kršćani trebali bi jasno shvatiti da je vjera koju održavaju i ispovijedaju univerzalnog karaktera. Crkva nije pozvana samo poučavati svoju djecu o istini, nego i svjedočiti onima koji su ju ostavili. ”Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?” (Rim 10, 14). Dužnost pravoslavnih kršćana je svjedočiti istinu koja je zauvijek povjerena Crkvi, jer, kako je rekao apostol Pavao, ”mi smo suradnici s Bogom” (1 Kor 3, 9).

4. Dijalog s nepravoslavnima

4.1. Ruska Pravoslavna Crkva vodi teološki dijalog s nepravoslavnima više od dva stoljeća. Ovaj dijalog karakterizira kombinacija dogmatskog pridržavanja načela i bratske ljubavi. Ovo načelo formulirano je u ”Odgovornoj poruci presvete sinode Vaseljenske patrijaršije” (1903.) u odnosu na metodu teološkog dijaloga s anglikancima i starokatolicima: ”Mora postojati bratska spremnost pomoći objašnjenjima, pažnjom prema njihovim najboljim željama, mogućim popuštanjem prema prirodnoj zbunjenosti, ali istodobno i čvrstim priznanjem istine naše Univerzalne crkve kao jedine čuvarice Kristove baštine i jedinoga spasiteljskog kovčega božanske milosti… Naš bi zadatak u odnosu na njih trebao biti: netolerancija i sumnja, tj. otkriti im svoju vjeru i nepromjenjivo uvjerenje da je samo naša Istočno-pravoslavna crkva, koja je netaknuto sačuvala čitav Kristov zalog sve do u sadašnje vrijeme, univerzalna Crkva i time im, zapravo, pokazati što trebaju imati na umu ako doista vjeruju u spas bivanja u Crkvi i iskreno žele jedinstvo s njom…”.

4.2. Karakteristična značajka dijaloga s nepravoslavnim kršćanima što ga je vodila Ruska Pravoslavna Crkva je njegov teološki karakter. Zadaća teološkog dijaloga je objasniti heterodoksnim partnerima ekleziološku samosvijest Pravoslavne crkve, temelje njezine doktrine, kanonsku strukturu i duhovnu tradiciju te otkloniti zbunjenost i postojeće stereotipe.

4.3. Predstavnici Ruske pravoslavne crkve vode dijaloge s heterodoksima na temelju vjernosti apostolskoj i patrističkoj tradiciji Pravoslavne crkve, učenjima Vaseljenskih i Mjesnih sabora. Istodobno su isključeni svi dogmatski ustupci i kompromisi u vjeri. Nikakvi dokumenti i materijali teoloških dijaloga i pregovora nisu obvezujući za pravoslavne crkve sve dok ih konačno ne odobre autoriteti svih pravoslavnih crkava.

4.4. Sa stajališta pravoslavnih, put ponovnog ujedinjenja nepravoslavnih s Crkvom je put ozdravljenja i transformacije dogmatske svijesti. Na tom putu mora se ponovno razmisliti o temama o kojima se raspravljalo u doba ekumenskih sabora. Proučavanje duhovne i teološke baštine Svetih Otaca, eksponenata vjere Crkve, važno je u dijalogu s nepravoslavnima.

4.5. Svjedočenje ne može biti monolog – ono pretpostavlja slušatelje, pretpostavlja komunikaciju. Dijalog podrazumijeva dvije strane, međusobnu otvorenost za komunikaciju, spremnost za razumijevanje, ne samo ”otvorene uši”, nego i ”prošireno srce” (2 Kor 6, 11). Zato bi problem teološkog jezika, razumijevanja i tumačenja trebao postati jednim od najvažnijih u dijalogu pravoslavne teologije s nepravoslavnima.

4.6. Vrlo je ohrabrujuće i nadahnjujuće da heterodoksna teološka misao, predstavljena svojim najboljim predstavnicima, pokazuje iskreno i duboko zanimanje za proučavanje patrističke baštine, nauka i strukture Drevne crkve. Istodobno, treba priznati da postoji mnogo neriješenih problema i razlika u mišljenjima u odnosu između pravoslavne i heterodoksne teologije. Štoviše, čak ni formalna sličnost u mnogim aspektima vjere ne znači istinsko jedinstvo jer se elementi doktrine u pravoslavnoj tradiciji i heterodoksnoj teologiji tumače na različite načine.

4.7. Dijalog s nepravoslavnima oživio je shvaćanje da se jedna katolička istina i norma u različitim kulturnim i jezičnim kontekstima mogu izraziti i utjeloviti u različitim oblicima. Tijekom dijaloga potrebno je znati razlikovati izvornost konteksta od stvarnog odstupanja od katoličke punoće. Mora se istražiti granice raznolikosti u jednoj katoličkoj tradiciji.

4.8. Treba poticati stvaranje zajedničkih istraživačkih centara, grupa i programa u okviru teoloških dijaloga. Redovito održavanje zajedničkih teoloških konferencija, seminara i znanstvenih skupova, razmjena delegacija, razmjena publikacija i međusobnih informacija, razvoj zajedničkih programa objavljivanja. Razmjena stručnjaka, učitelja i teologa također je od velike važnosti.

4.9. Od velike je važnosti usmjeravanje teologa Ruske pravoslavne crkve prema vodećim centrima heterodoksne teološke znanosti. Također je potrebno pozvati nepravoslavne teologe u teološke škole i obrazovne ustanove Ruske pravoslavne crkve da studiraju pravoslavnu teologiju. U programima teoloških škola Ruske pravoslavne crkve više pozornosti treba posvetiti proučavanju tijeka i rezultata teoloških dijaloga, kao i proučavanju heterodoksnih teologija.

4.10. Osim vlastitih teoloških tema, dijalog bi se trebao voditi i o širokom rasponu problema interakcije između Crkve i svijeta. Važan smjer u razvoju odnosa s nepravoslavnim kršćanima zajednički je rad na području služenja društvu. Tamo gdje to nije u suprotnosti s doktrinom i duhovnom praksom, potrebno je razviti zajedničke programe vjeronauka i kateheze.

4.11. Značajka bilateralnih teoloških dijaloga, za razliku od multilateralnih veza i sudjelovanja u međukršćanskim organizacijama, jest da te dijaloge gradi Ruska pravoslavna crkva u obimu i oblicima koje Crkva smatra najprikladnijim u ovom trenutku. Mjerilo i kriterij ovdje su uspjeh samog dijaloga, spremnost partnera u dijalogu da uzmu u obzir položaj Ruske pravoslavne crkve u najširem (ne samo teološkom) spektru crkveno-društvenih problema.

5. Višestrani dijalozi i sudjelovanje u radu međukršćanskih organizacija

5.1. Ruska Pravoslavna Crkva vodi dijaloge s heterodoksima ne samo na bilateralnoj, već i na multilateralnoj osnovi, uključujući i svepravoslavno predstavništvo, a također sudjeluje u radu međukršćanskih organizacija.

5.2. Što se tiče članstva u različitim kršćanskim organizacijama, treba se pridržavati sljedećih kriterija: Ruska pravoslavna crkva ne može sudjelovati u međunarodnim (regionalnim / nacionalnim) kršćanskim organizacijama u kojima: a) povelja, pravila ili procedure zahtijevaju odricanje od doktrine ili tradicije Pravoslavne crkve, b) Pravoslavna Crkva nema priliku svjedočiti o sebi kao Jedinoj Svetoj Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi, c) način donošenja odluka ne uzima u obzir ekleziološku samosvijest Pravoslavne crkve, d) pravila i postupak pretpostavljaju obvezno ”mišljenje većine”.

5.3. Razina i oblici sudjelovanja Ruske pravoslavne crkve u međunarodnim kršćanskim organizacijama trebali bi uzeti u obzir unutarnju dinamiku, ustrojstvo, prioritete i prirodu tih organizacija u cjelini.

5.4. Opseg i mjeru sudjelovanja Ruske pravoslavne crkve u međunarodnim kršćanskim organizacijama određuje hijerarhija na temelju razmatranja crkvene koristi.

5.5. Ističući prioritet teološkog dijaloga, rasprave o normama vjere, crkvenom ustroju i načelima duhovnog života, Ruska pravoslavna crkva, kao i ostale mjesne pravoslavne crkve, smatra mogućim i korisnim sudjelovati u radu različitih međunarodnih organizacija na tom području, tj. u pitanjima služenju svijetu: đakonija, socijalne usluge, mirotvorstvo. Ruska Pravoslavna Crkva surađuje s različitim kršćanskim vjeroispovijestima i međunarodnim kršćanskim organizacijama u cilju zajedničkog svjedočenja pred sekularnim društvom.

5.6. Ruska Pravoslavna Crkva održava radne odnose na razini članstva ili suradnje s raznim međunarodnim kršćanskim organizacijama, kao i regionalnim i nacionalnim vijećima crkava i kršćanskim organizacijama specijaliziranim za đakoniju, rad s mladima ili očuvanje mira.

6. Odnos Ruske pravoslavne crkve s nepravoslavnima na njezinom kanonskom području

6.1. Veze Ruske pravoslavne crkve s heterodoksnim kršćanskim zajednicama u zemljama ZND-a i Baltika trebale bi se odvijati u duhu bratske suradnje Pravoslavne crkve s drugim tradicionalnim vjeroispovijestima radi usklađivanja aktivnosti u javnom životu, zajedničke obrane kršćanskih moralnih vrijednosti, služiti javnom konsenzusu i okončati prozelitizam na kanonskom području Ruske pravoslavne crkve.

6.2. Ruska Pravoslavna Crkva tvrdi da je misija tradicionalnih vjeroispovijesti moguća samo pod uvjetom da se provodi bez prozelitizma, ”zavođenja” vjernika, osobito uz korištenje materijalnog bogatstva. Kršćanske zajednice ZND-a i baltičkih zemalja pozvane su ujediniti svoje napore na polju pomirenja i moralnog oživljavanja društva, podići svoj glas u obrani ljudskog života i ljudskog dostojanstva.

6.3. Pravoslavna Crkva povlači jasnu razliku između heterodoksnih vjeroispovijesti koje priznaju vjeru u Sveto Trojstvo, bogočovještvo Isusa Krista i sekti koje odbacuju temeljne kršćanske dogme. Uvažavajući da heterodoksni kršćani imaju pravo svjedočiti i držati vjeronauk među skupinama stanovništva koje im tradicionalno pripadaju, Pravoslavna Crkva protivi se svakoj destruktivnoj misionarskoj aktivnosti sekti.

7. Unutarnji zadaci u vezi s dijalogom s nepravoslavnima

7.1. Odbacujući gledišta koja su pogrešna s gledišta pravoslavne doktrine, pravoslavci su pozvani da se s kršćanskom ljubavlju povežu s ljudima koji ih ispovijedaju. U komunikaciji s nepravoslavnima, pravoslavni kršćani svjedoče o svetosti pravoslavlja, o jedinstvu Crkve. Svjedočeći o Istini, pravoslavci moraju biti dostojni svog svjedočenja. Uvrede protiv nepravoslavnih su neprihvatljive.

7.2. Crkvenoj zajednici potrebno je pružiti pouzdane i kvalificirane informacije o tijeku, zadacima i izgledima kontakata i dijaloga između Ruske pravoslavne crkve i nepravoslavnih.

7.3. Crkva osuđuje one koji, koristeći lažne podatke, namjerno iskrivljuju zadatke svjedočenja Pravoslavne crkve o heterodoksnom svijetu i namjerno kleveću hijerarhiju Crkve, optužujući je za ”izdaju pravoslavlja”. Za takve ljude, koji siju sjeme zavođenja među običnim vjernicima, treba primijeniti kanonska ograničenja. U tom pogledu treba se voditi odlukama svepravoslavnog susreta u Solunu (1998.): ”Izaslanici su jednoglasno osudili one skupine raskolnika, kao i određene ekstremističke skupine među mjesnim pravoslavnim crkvama, koje koriste ekumenizam kako bi kritizirale crkveno vodstvo i potkopavale njegov autoritet, pokušavajući time izazvati neslaganja i rascjepe u Crkvi. Oni koriste lažne dokaze i dezinformacije kako bi podržali svoju nepravednu kritiku. Izaslanici su također naglasili da je pravoslavno sudjelovanje u ekumenskom pokretu oduvijek postojalo te da se temelji na pravoslavnoj tradiciji, na odlukama Svetih sinoda mjesnih pravoslavnih crkava i svepravoslavnih sabora… Sudionici su jednoglasni u svom razumijevanju da trebaju nastaviti sudjelovati u raznim oblicima međukršćanske aktivnosti. Nemamo pravo odbiti misiju koju nam je povjerio naš Gospodin Isus Krist – misiju svjedočenja Istine pred nepravoslavnim svijetom. Ne smijemo prekidati odnose s kršćanima drugih vjeroispovijesti koji su spremni s nama surađivati​​… Tijekom mnogih desetljeća pravoslavnog sudjelovanja u ekumenskom pokretu ni jedan od (službenih) predstavnika jedne ili druge mjesne pravoslavne crkve nikada nije izdao pravoslavlje. Naprotiv, ti su predstavnici uvijek održavali potpunu lojalnost i poslušnost svojim crkvenim vlastima, djelovali su u potpunosti u skladu s kanonskim pravilima, naukom Vaseljenskih sabora i crkvenih otaca te sa Svetom tradicijom Pravoslavne crkve”. Opasnost za Crkvu predstavljaju oni koji sudjeluju u međukršćanskim kontaktim, govoreći u ime Ruske pravoslavne crkve, bez blagoslova crkvenih vlasti, kao i oni koji unose iskušenje u pravoslavno okruženje ulazeći u kanonski neprihvatljivo sakramentalno zajedništvo s nepravoslavnim kršćanima.

Zaključak

Prošlo tisućljeće obilježeno je tragedijom podjele, neprijateljstva i otuđenja. U dvadesetom stoljeću podijeljeni kršćani pokazali su želju za pronalaskom jedinstva u Kristovoj Crkvi. Ruska Pravoslavna Crkva odgovorila je svojom spremnošću da vodi dijalog istine i ljubavi s heterodoksnim kršćanima, dijalogom nadahnutim Kristovim pozivom i Bogom zapovjeđenim ciljem jedinstva kršćana. I danas, na pragu trećeg tisućljeća od dana Rođenja u tijelu našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, Pravoslavna Crkva ponovno s ljubavlju i ustrajnošću poziva sve one kojima je blagoslovljeno ime Isusa Krista veće od bilo kojeg drugog ime pod nebom (Dj 4, 12), blaženom jedinstvu u Crkvi: ”Usne su vam otvorene … srce nam je povećano” (2 Kor 6, 11).

Objavljeno u: Dokumenti
Oznake:

Uvodnik

  • U potrazi za pravoslavnim Titom, Naserom i Nehruom
    Prateći moskovsko-carigradske posredne i otvorene sukobe počele su mi se po glavi motati ideje poput angažiranja posrednika ili čak crkvene inačice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Posrednici bi mogli biti, primjerice, teolozi koji su čak doktorirali na grčkim učilištima, a visoko kotiraju u Moskvi. Takvih je vladika do invazije koronavirusa bilo i u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva