U Ivanovu evanđelju čitamo Isusovu molitvu: ”Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 17,11; usp. 17,21.23). Na toj se molitvi temelji kako teološka misao o crkvenom jedinstvu, tako i ekumenski pokret, tj. rad na jedinstvu kršćana.

Isusova tzv. Velikosvećenička molitva u 17. poglavlju Ivanova evanđelja u kršćanskoj se tradiciji najčešće interpretira kao Isusova molitva: 1. za sebe, da bude proslavljen na križu kako bi zauzvrat proslavio Oca (17, 1-5); 2. za učenike, da budu očuvani od svijeta (17, 6-19); 3. za buduće vjernike da budu ujedinjeni kako bi svijet mogao vjerovati da je Otac poslao Isusa (17, 20-26).

U Katoličkoj crkvi ovu su Molitvu interpretirali u ekumenskoj perspektivi.

Međutim, različito pristupamo i različito se osjećamo i prema ekumenizmu kao povijesnoj datosti, i prema Isusovoj molitvi, tj. nalogu o jedinstvu. Za neke su ekumenizam i jedinstvo kršćana nemoguć posao, drugima su prijetnja, za treće pak zamka za ugrožavanje identiteta onih drugih.

Ne može se o ekumenizmu govoriti na isti način u anglosaksonskom okruženju protestantskog europskog Zapada i Amerike ili pak na prostorima bivšeg Sovjetskog saveza. O ekumenizmu zasigurno neće na isti način govoriti rimokatolici, pravoslavci ili protestanti. No, jedinstvo kršćana tema je koja se zacijelo jednako tiče svih navedenih i svi su jednako odgovorni.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici Ut unum sint (1995.) bavi se odnosima Katoličke crkve s Istočnom pravoslavnom crkvom i drugim kršćanskim crkvenim zajednicama. Ističe da je jedinstvo ovih dviju Crkava nužno sui juris, kao i daljnji dijalog i jedinstvo s protestantskim Crkvama te potiče katolike da traže i rade na jedinstvu kršćana na međunarodnoj razini i na razini mjesnih crkava. U 9. poglavlju kaže: ”Vjerovati u Krista znači željeti jedinstvo; željeti jedinstvo znači željeti Crkvu; željeti Crkvu znači željeti zajedništvo milosti koje odgovara Očevom naumu od vječnosti. Takav je smisao Kristove molitve: ‘Ut Unum sint’ (Da svi budu jedno)”.

U počecima ekumenskog pokreta razmišljalo se i raspravljalo znači li jedinstvo među kršćanima i institucionalno ujedinjenje, što se – s obzirom da pojedinačne Crkve različitih denominacija, smatraju da su jedine ”prave” Crkve u kontinuitetu s Prvom crkvom iz apostolskih vremena – pokazalo, na brojnim važnim razinama (hijerarhijskoj, liturgijskoj i teološkoj), neostvarljivim. Naime, ako je ”moja” Crkva jedina istinska Kristova Crkva, to znači da se sve druge Crkve, zapravo, trebaju prikloniti ”mojoj”. Ili u slučaju Katoličke crkve, da sve druge trebaju prihvatiti Petrovu zajednicu kao autoritet svim drugim zajednicama u Prvoj crkvi, a onda i papu kao Petrova nasljednika.

S vremenom molitva za jedinstvo kršćana postala je molitvom ”za jedinstvo kako Krist želi, i u skladu sa sredstvima koja želi” (Abbé Paul Couturier). Time se omogućilo da se molitvi pridruže i drugi kršćani s različitim pogledima na Petrovu službu.

Doista, ništa u Isusovoj Velikosvećeničkoj molitvi ne upućuje na to da ljudi trebaju učiniti štogod kako bi stvorili jedinstvo za koje je On molio. Jedinstvo je dar Božji, a ne plod ljudskih napora. ”Čuj Izraele, Bog je jedan” (Pnz 6, 4). Bog nije numerička jedinica, nego ekskluzivan objekt ljubavi. ”Bog je jedan”, u sebi nepodijeljen i stvaratelj jedinstva. U pouunutrenju toga izraza u molitvi traži se načina da se svjedoči i otkriva to jedinstvo te u svjetlu toga otkrića živi skrivenu svetost u svim aktivnostima života.

Hebrejska riječ za jedinstvo je ehad odnosi se na jednost u odnosu na prirodu i karakter Boga i na čovjekov odnos prema Bogu. Stoga, s obzirom na svoju intrinzičnu povezanost s Bogom, ova se riječ može ispravno primijeniti samo u duhovnom kontekstu, a ne u fizičkom ili zemaljskom kontekstu. Rezultat je neraskidivo sjedinjenje koje stvara cjelovitost.

Dakle, nije riječi samo o zajedništvu, stanju ili kvaliteti zajedničkog bivanja, nego o jedinstvu, stanju nepodijeljenosti i neodvojivosti od Boga. Upravo stoga valja tražiti i moliti za jedinstvo kršćana, a na zajedništvu raditi.

Unutar ekumenskog pokreta jedni radije govore o jedinstvu, a drugi o zajedništvu. A sve češće se susreće i sintagma ”jedinstvo u zajedništvu”.

Kršćansku crkvu u Korintu razdiralo je nejedinstvo pa im Pavao govori, ”budite složni”, nastavljajući, ”svi budite iste misli”, ”istog osjećanja” i ”istog mišljenja” (1 Kor 1,10). Jedan od ključnih nesporazuma oko jedinstva kršćana i ekumenskog pokreta nalazi se već na polazišnim pozicijama: poistovjećivanju jedinstva s dogmatskom naravi jednoumlja – svojstvenom nekim političkim sustavima, a nerijetko i religijskim. Ako bismo jedinstvo razumijevali kao situaciju u kojoj ćemo o svemu isto misliti, zajedništvo nema perspektive. Bolje je i točnije govoriti o jednodušnosti jer jedinstvo dolazi od jednog Duha.

Osim toga, pojmovi kao što su ”jedinstvo i zajedništvo kršćana” i ”ekumenizam” nisu istoznačnice. Pojam ekumenizma valja staviti u kontekst jednoga povijesnog pokreta, dok je pojam ”jedinstva i zajedništva” biblijska danost, tj. zadana je Isusovim nalogom i molitvom. Stoga je širi i nadređen povijesnom kršćanskom ili crkvenom pokretu, pa tako i samom ekumenizmu.

Neupitno je da ekumenski pokret, ako se misli izdići iznad institucionalnoga i političkog jedinstva kršćana, još mnogo treba raditi u područjima ekleziologije, teologije i duhovnosti. Osim toga, ekumenski pokret ne može biti politički dogovor tek voditelja i ekumenskih povjerenika pojedinih Crkava, što je još uvijek uglavnom slučaj. Zajedništvo jest djelo Duha, na njemu treba mnogo raditi i svaku stopu osvojenog teritorija nastojati sačuvati (usp. Ef 4).

Ivan 17 je molitva upućena Bogu Ocu, a ne zapovijed upućena ljudima. I to molitva Bogu koji jest jedinstvo. Isus nije molio za institucionalno jedinstvo, već za jedinstvo svrhe, ljubavi i istine. Dakle, nije riječi o organizacijskom, nego o organskom jedinstvu, jedinstvu života koje dolazi od Boga te uključuje raznolikost u jedinstvu (usp. 1 Kor 12,4-6). Svaki istinski vjernik pripada Kristovu tijelu (usp. 1 Kor 12,13). I takvo jedinstvo identiteta trebalo bi se pokazati u odnosima među kršćanima. To je ono isto jedinstvo kakvo cirkulira u odnosu između Oca i Sina.

U kršćanskoj teologiji izraz Tijelo Kristovo ima dva glavna, ali odvojena značenja: može se odnositi na Isusove riječi nad kruhom na proslavi Pesaha: ”Ovo je tijelo moje” (usp. Lk 22,19-20), ili se može odnositi na sve pojedince koji su ”u Kristu” nanovo rođeni (usp. 1 Kor 12,12-14).

Postoje znatne razlike u načinu na koji kršćani shvaćaju izraz Tijelo Kristovo i kako je razvijen u kršćanskoj teologiji euharistije. Za neke je on simboličan, za druge doslovan, a za treće pripada mistici.

U Pavlovim poslanicama Tijelo Kristovo odnosi se na sve pojedince koji su čuli riječ istine: ”U njemu ste i vi, pošto ste čuli Riječ istine – Evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu Slave njegove” (Ef 1,13-14); ”U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu” (Ef 2,22); ”Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi” (Ef 4,15-16).

U rimokatoličkoj teologiji upotreba sintagme ”mističko Tijelo Kristovo” razlikuje mističko Tijelo Kristovo – Crkvu, od fizičkog Tijela Kristova i od ”moralnog Tijela” kao što je zajedništvo, udruženje ljudi sa zajedničkom svrhom. U istočnom pravoslavlju izraz ”mističko Tijelo Kristovo” primjenjuje se na Istočnu pravoslavnu crkvu u smislu da je mističko sjedinjenje s Kristom stvarnost u njegovoj Crkvi.

Krist se povezivao sa siromasima svijeta, i to je također bilo ozbiljenje Tijela Kristova. ”Ako uistinu želimo susresti Krista, moramo dotaknuti njegovo tijelo u patničkim tijelima siromaha, kao odgovor na sakramentalno zajedništvo darovano u Euharistiji. Tijelo Kristovo, slomljeno u svetoj liturgiji, kroz milosrđe i dijeljenje može se vidjeti na licima i osobama najranjivijih naše braće i sestara” – rekao je papa Franjo na otvaranju Svjetskog dana siromašnih (13. lipnja 2017.).

Pavao kaže: ”Kao što ima mnogo dijelova u našem tijelu, tako je i s Kristovim tijelom. … Svi smo mi njegovi dijelovi, i svatko od nas je potreban da bi bio potpun i svatko od nas ima različit posao. Dakle, pripadamo jedni drugima i svatko treba sve druge” (usp. Rim 12,4-5).

Portal Ekumena.org je nastao i pokrenut je i kao posljedica refleksije o tomu koliko je važno da kršćani svih konfesija prihvate zajedno i postojano zastupati u javnosti Isusa Krista, svjesni da u njemu jedni drugima pripadamo. Kada bi se to dogodilo i kada bi se množila zajednička svjedočenja, imali bismo novo buđenje ekumenskog jedinstva, duhovnog i realnog zajedništva te jednodušnost kršćana svih konfesija.

Bilo bi važno da se u javnosti ne tek periodično ili prigodno, već stalno čuje zajednički glas kršćanske vjere. Možemo li, barem za početak, zajedno i redovno čitati Sveto pismo? Mogu li nas u tomu predvoditi poglavari i predstavnici naših crkava? Ako se Trojedinom Bogu povjeravamo i Boga živom sigurnošću u svojem okruženju svjedočimo, ne bismo li tada govorili u prilog potpune ljubavi i ne bismo li jedni drugima davali priznanje u vječnoj zajednici od Boga ljubljene djece?