Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 29. 03. 2024.
Prijava
Cynthia Bourgeault

Naše utjelovljenje

Autor: Ekumena / 01. 04. 2022.

Cynthia Bourgeault (r. 1947.) američka je svećenica Episkopalne anglikanske crkve, učiteljica kršćanske kontemplacije, doktorica srednjovjekovnih studija i muzikologije, autorica brojnih knjiga. Svoje vrijeme dijeli između samoće u svojoj kolibi u Maineu i zahtjevnog rasporeda putovanja diljem svijeta kako bi proširila oporavak kršćanskih kontemplativnih i putova mudrosti.

***

Što mislimo pod našim utjelovljenjem, tj. o našem ljudskom zadatku?

Neke tradicije kažu da smo ovdje da bismo bili dobri, da bismo se uključili u duhovni rat te kasnije imali pravo otići doma odakle smo došli. Druge tradicije će reći da smo ovdje da odradimo prošlu karmu te izronimo cjeloviti i stopljeni u svom biću, spremni napustiti beskrajni ciklus rođenja i smrti, težine i gustoće.

Suština je uvijek ista. Gdje god pogledate u duhovnim tradicijama, čini se da nam ovdje nije dom, da je naša zadaća izaći iz iluzornih okova i vratiti se tamo gdje pripadamo.

Ta nam je poruka filtrirana i kroz našu kršćansku tradiciju u kojoj je nebo predstavljeno kao mjesto na koje odlazimo, ako smo bili dobri, nakon što umremo.

Ali postoji li drukčiji način gledanja na svrhu našega utjelovljenja?

Vjerujem da postoji. I vjerujem da je to zapravo ono što je u središtu one lijepe rečenice: ”Jer je Bog tako ljubio svijet..”.

Da, ovaj život je vrlo teška i frustrirajuća gustoća. Čini se kao da u binarnoj prirodi uma uvijek nailazimo na oštre rubove. Čini se da je naš hod kroz vrijeme sve tješnji. Uvijek moramo birati. Raditi jednu stvar znači da ne možemo učiniti nešto drugo.

Voljeti jednu osobu znači da ne možemo voljeti drugu. A naši oštri rubovi, naše granice kao ljudska bića se sudaraju jedna s drugom i starimo. I iščezavamo. I naposljetku, i srca su nam slomljena. Ovaj svijet – to je teško mjesto. Frustrirajuće i naporno.

Da li je li to kazna? Vjerujem da nije. Vjerujem da je to sakrament.

U ovom svijetu, u vrlo gustoj prirodi, u dualističkoj, binarnoj prirodi nazubljenih rubova, upravo tu postoji specifična dimenzija za izražavanje određenih aspekata bića božanskog koje se mogu izraziti samo u ovakvim graničnim uvjetima.

Na jedan užasno poseban i intenzivan način ovaj nam svijet pokazuje kakva je ljubav. Naglašava dimenzije božanske ljubavi u kojima ljubav košta. Upravo zato jest dragocjena.

Dakle, vrlo oštri rubovi koje doživljavamo kao stezanje su zapravo prigoda da pokažemo neke od izuzetnih dimenzija prirode ljubavi koja se može očitovati samo u konačnosti.

Budući da ljubav zahtijeva da naše srce bude slomljeno, počinjemo vidjeti kvalitete kao što su postojanost, nježnost, predanost, strpljivost, vjernost.

Ovi prelijepi, suptilni mirisi ljubavi ne cvjetaju samo u kontekstu u kakvom nema rubova i granica, kada sve samo teče. Kada naletimo na tvrdu oštricu, svejedno moramo stajati u ljubavi. A tada ono što izlazi najdragocjeniji je nektar kvalitete božanskog bića.

Najdublji proizvodi ovoga svijeta su suze. Suze izražavaju tu ranjivost kada podnosimo da nam je srce slomljeno, a ipak volimo. U suzama teče slast i ljubav prema božanskom koja je u našoj tradiciji poznata kao božansko milosrđe, božansko suosjećanje.

Vjerujem da je ovaj svijet, da je naše tijelo mjesto u kojem se to milosrđe, to suosjećanje najdublje, mučno i najljepše oslobađa.

To je naš posao ovdje dolje. To je ono na čemu smo. I mislim da to ima vrlo važne implikacije.

Ne radi se o kazni. Ne radi se o dolasku ovamo kao svojevrsnoj školi ili poligonu za daljnje nagrade. Ovdje smo i sada u procesu su-stvaranja s Bogom očitovanja božanskoga, otkrivanja Božjeg najtajnijeg i najintimnijeg imena – Božjeg srca. To je težak zadatak. Na neki način smo to odabrali. Izabrali smo ili pristali biti dio toga.

U određenom smislu, naša najdublja prigoda nije tražiti kako možemo izaći, kako se možemo vratiti doma. Baš kao i za Isusa, najteže nije raspeće, najteže je utjelovljenje.

I da bismo to shvatili, na svjestan ili duboko trans-svjestan način, imamo udjela u patnji Boga, u skupoj patnji uključenoj u punom očitovanju božanskog Imena i božanske ljubavi. I to činimo upravo ovdje i sada.

I koliko god da su uvjeti krhki i frustrirajući, upravo su takvi jedini uvjet u kakvom se ljubav može u potpunosti očitovati.

 

(Iz knjige Encountering the Wisdom Jesus, 2005.).

 

Uvodnik

  • Bratski zagrljaj koji je ujedno i obveza
    U povodu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kardinal Kurt Koch, prefekt Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, u svom eseju (koje preuzimamo kao naš uvodnik) promišlja o odnosu katolika i pravoslavaca 60 godina nakon povijesnog susreta svetog Pavla VI., pape, i ekumenskog patrijarha Atenagore. U nastavku donosimo cjeloviti prijevod Kardinalova teksta koji je objavio “Vatican News”… Pročitajte više: Bratski zagrljaj koji je ujedno i obveza
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva