Francuski postmodernisti, anti-metafizičari, Foucault, Lyotard i Derrida često u svojoj kritici govore o dominaciji ”velikih priča” (grand narratives), koje na ”mekan” način okupiraju društvenu imaginaciju, a u konačnici porobljavaju i samog čovjeka; posve nesposobnog da se otrgne njihovoj uvjerljivosti i sveobuhvatnosti.

Ideje i priče su zapravo skrivene poluge moći koje služe elitama da održavaju svoju hegemoniju bez skupog (i riskantnog) opresivnog aparata.

Po njihovom mišljenju, tajna humanije i autentičnije zajednice je u lomljenju tih mega-narativa u mnoštvo manjih, koji će uključivati sve one (identitetske) grupe koje do tada nisu imale svoj glas i mogućnost javnog/slobodnog diskursa.

Kršćanstvo je najveća od svih velikih priča ikad ispričanih; ovdje ne govorimo samo o nekom broju, nego i o dalekosežnom utjecaju koje ima u svijesti ljudi već milenijem. Ono je i došlo k nama kroz apostolsko svjedočenje, odnosno kao narativ o životu Isusa Krista – vrsta naracije koja iz korijena mijenja živote svih onih koji dođu u susret s njom (ako je u cjelini prihvate kao vjerodostojnu).

Naracija okuplja zajednicu u Duhu, a ta ista zajednica vjernih, vremenom prerasta u instituciju s kakvom smo familijarni i danas. Problem nastaje oko interpretacije naracije, drugim riječima, oko formiranja autentičnog korpusa tekstova i tumačenja za koje institucija Crkve može jamčiti svojim apostolskim autoritetom.

Ne treba biti veliki teolog da se shvati da je to mjesto spora i da odmakom vremena stvari postaju sve kompleksnije i teže za riješiti. Uz sve to (kao što možemo posvjedočiti) gorki sedimenti povijesnih događanja kreiraju dodatni naboj, a svima zamagljuju jasan pogled na vrijeme (koliko god kratko) kada su sve zajednice bile dio ”iste priče” i doživljavale sebe nosiocima jedine Tradicije tumačenja te Ur-priče… u svijetu koji još čeka da je čuje na istinit i pravilan način.

Suočeni smo danas s (barem) tri kršćanske grupacije (pravoslavni, katolici, protestanti) čija ”velika priča” sadrži u sebi ideju o autentičnom, a nerijetko i ekskluzivnom baštinjenju apostolskog narativa.

Francuski teoretičari bi, vjerujem, vrlo brzo uočili potencijal za nasilje (psihološko, ali i političko) koje proizlazi iz takvog stanja stvari. Doduše, njima je vjerojatno bilo puno zanimljivije proučavati odnose Crkve i države, koje su u sprezi sustavno marginalizirale i opresirale disidentske i manjinske skupine tijekom duge povijesti (a Foucaulta su posebno zanimali homoseksualci i mentalno oboljeli).

Za ekumeniste, s druge strane, svijest o tri dugotrajno i temeljito suprotstavljene ”velike priče” doista predstavlja nesaglediv problem – spora učinkovitost Svjetskog vijeća Crkava najbolje svjedoči tom.

Naravno, sve ovo nema nikakve veze s Kristovom filozofijom nenasilja. Britanski filozof i teolog John Milbank zapravo suprotstavlja Isusovo učenje, koje se temelji na ”daru ljubavi” i ”daru mira”, tzv. ”sekularnoj sferi” bezdušne kompeticije i nametanja diskursa (koji uvijek implicira neku vrst nasilja).

Ipak, sve Crkve se moraju suočiti s institucionalnim nasiljem i manjkom brige za one koji pripadaju ”drugoj priči” jer za kršćane ni jedan narativ/osoba ne smije biti drugotna – jer nije bila ni za Krista.

Stoljetna povijest na Balkanu nažalost svjedoči nečemu što je daleko od toga – a još se ne odustaje!

Moćni vjersko-nacionalni narativi dominiraju političkim pejzažom i otvaraju apetite za destrukciju slabih, drugačijih i obespravljenih; dok u isto vrijeme hrane gordost kolektiva. Paradoksalno, oporba takvom svjetonazoru dolazi najčešće iz usko identitetskih grupa koje u postmodernoj dekonstrukciji vide šansu za vlastiti kratkovidni i samoživi oportunizam, bez razmišljanja o dugoročnoj strategiji.

U takvoj (naoko bezizglednoj) situaciji, Kristovi sljedbenici ne mogu stajati po strani i šutjeti. Prvi i vitalni korak mora biti u pravcu kreiranja zajedničke platforme na kojoj mora biti mjesta za sve tri (ili više njih) ”velike priče”. To donekle zahtijeva i kapacitet za samokritiku, pa i promjenu… ali nije li to u samim osnovama kršćanske duhovnosti? Donositelji odluka prečesto zaboravljaju tu činjenicu.

Kršćani ne smiju svoju ”veliku priču” nikada koristiti kao puko ideološko oruđe za kontrolu drugih, nego je moraju uvijek iznova prepričavati… kao svjedočenje Svjetla. Denominacije, bez kompeticije, trebaju jedna drugu obogaćivati – ali i pročišćavati od gorkog institucionalnog taloga koji opstruira duhovni krvotok svih (bez iznimke) esklezijskih struktura.

Kao Tri sveta Kralja moraju se približiti jaslama bespomoćnog svijeta i ponuditi mu darove ljubavi, mira i razumijevanja. Hoće li im to poći za rukom, zavisi o tome koliko dobro će se orijentirati u novom dobu i hoće li znati naći zvijezdu vodilju.