Dana 6. veljače 2022. godine, Benedikt XVI. (premda je riječ o umirovljenom biskupu Rima izbjegavam izraz ”papa emeritus”, jer takvog službenog naziva nema. Vatikanolog Marco Politi upozorio je na to!) – Joseph Ratzinger uputio je pismo vjernicima svoje matične nadbiskupije Münchena i Freisinga, odnosno obećani odgovor na rezultat münchenskog elaborata neovisnoga istražnog povjerenstva odvjetničke kancelarije Westpfahl Spilker Wastl (u daljnjem tekstu WSW). Objelodanjeno je 8. veljače preko Tiskovnog ureda Svete Stolice.
U prilogu pisma objavljen je ”nalaz” Ratzingerova tima odvjetnika i savjetnika, koji su (navodno) istražili informacije iz elaborata WSW-a. Kraća verzija (otprilike 60 stranica) objavljena je 24. siječnja 2022. i već je tada samoga Josepha Ratzingera dovela u neugodnu situaciju.
Je li Ratzinger nazočio sastanku na kojem je nadbiskupija raspravljala o spornom svećeniku i sumnjičenjima koja su ga pratila ili nije?
Ratzinger se zapetljao u proturječja, pa je njegov ”braniteljski” tim (navodno) istraživao, točku po točku (ukupno pet), tvrdnje iz elaborata WSW-a.
Stručnjaci koji su radili na spomenutom elaboratu u Münchenu, ustanovili su pak da ”istraživanje” nije obuhvatilo dokumente u nadbiskupskom arhivu, tako da relevantni izvori nisu ni konzultirani.
Dvoumice oko Ratzingerove stvarne uloge u svim slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika u njegovoj bivšoj nadbiskupiji ostaju i predstavljaju temelj za Ratzingerovo popratno pismo.
I pismo je dočekano s proturječima – ne primaju ga svi na isti način. Pitanje je zbog čega Ratzinger zapravo moli oprost i izražava “bol zbog zlostavljanja i pogrešaka u doba mog mandata u tim mjestima”.
Ratzinger je pismo napisao sa sviješću da će se u svojoj 94. Godini (16. travnja će napuniti 95) uskoro naći licem u lice sa svojim sucem, koji je ujedno strogi sudac ali i ”prijatelj i brat”, a uoči tog presudnog koraka, ne laže se.
No ipak, Ratzinger ”raspravlja” oko optužbi za koje ga tereti münchenski elaborat: da je lagao kad je zanijekao svoju nazočnost na spornom sastanku u Münchenu 15. siječnja 1980. (dok je Ratzinger bio münchenski nadbiskup) i zatim se ispravljao, nakon što mu je nazočnost i dokazana.
Kako bi se opravdao Ratzinger naglašava kako nije namjerno izrekao netočnost i kako nije htio izbjegavati odgovornost. Smatra da je došlo do pogreške, ”oprostive” s obzirom na njegov velik opseg posla i njegove godine.
Nadalje, Ratzinger u pismu inzistira na tome da mu razlozi i okolnosti pod kojima je okrivljeni svećenik došao u njegovu nadbiskupiji, nisu bili poznati.
I u slučaju drugih svećenika okrivljenih zbog zloporabe maloljetnika, Ratzinger tvrdi da nije bio informiran o tim okolnostima, pa zato ne može biti kriv za njihovo prikrivanje i prešućivanje. Stoga ističe da se osjeća posve nepravedno okrivljenim i tretiranim skoro poput lažova.
U svome pismu Ratzinger naglašava da je vrijeme od 20. siječnja 2022. godine provodio u intenzivnom ispitivanju savjesti i promišljanja (reflessioni). Sjećajući se introitus molitve za milost i praštanje i za ”moj preveliki grijeh”, ipak se nije zapitao zbog kojeg se to ”prevelikog grijeha” tereti. A i da se to zapitao, stekao je uvjerenje da će mu biti oprošten i taj ”preveliki grijeh”, zato što je iskreno spreman promijeniti sebe.
Nadalje, u svom pismu Benedikt XVI. podsjeća na izravne svoje razgovore sa žrtvama zlostavljanja koja su počinili klerici. Piše da je razgovarao na svojim pastoralnim putovanjima sa žrtvama i učio od njih, suočio se s posljedicama prevelikog grijeha i naučio shvaćati da smo i sami uvučeni u taj preveliki grijeh kada ga zanemarujemo ili ga ne tretiramo dovoljno odlučno i odgovorno, kao što se često događalo i još se događa.
Zato može još samo ponavljati molbu za oprost, zbog grijeha koji su se dogodili u mjestima njegove nadbiskupije.
”Čitajući red po red, odzvanja mi u ušima Mozartov ”Dies irae dies illa”: Quid sum miser tunc dicturus, quem patronom rogaturus, si vix iustus sit securus… Qui Mariam absolvisti, et latronem exaudisti… mihi spem dedisti…
Iako gledajući unazad na svoj dug život Ratzinger smatra da može imati mnogo motiva za bojazan i strah nadalje piše da mu je duh smiren jer se čvrsto uzda da Gospodin nije samo pravedan sudac, nego je istodobno i prijatelj i brat koji je već propatio zbog njegovih nedostataka, pa je stoga, iako sudac, istodobno i njegov odvjetnik.
Ratzinger se suočava sam sa sobom i sudnjim časom – smatra se ”uvučen” u teški grijeh (drugih) – uvučen grijehom šutnje.
U tom pasusu uočavam svijest za suodgovornost, premda je Ratzingerov dugogodišnji suputnik, bivši glasnogovornik Svete Stolice o. Federico Lombardi SJ cijeli slučaj zlostavljanja maloljetnika tumači kao ”grijeh Crkve naspram žrtvama”.
Ratzinger, istina, nigdje ne kaže ja, moj grijeh, nego grijeh što ga čine drugi, anonimne sile (?), no osjeća se suodgovornim. Činjenica je da je on prvi papa koji je zaista razgovarao sa žrtvama, dok je pod pontifikatom Ivana Pavla II. bio ”sluga pokorni” (Prefekt Kongregacije za nauk vjere), takve stvari proglasio ”papinskim šefovskim agendama”.
Valja priznati Ratzingeru sposobnost razumijevanja, pronicanja, učenja.
Otac Lombardi smatra da pismo treba čitati ne kao faktografiju, nego egzistencijalni iskaz koji nam pomaže proniknuti u Ratzingerovu intimu, u kojoj se samosažaljenje miješa i sa sviješću za svoje mane, ali ne i za žrtve.
Bol, sram, empatija – rutinirana uporaba tih pojmova nameće pitanje radi li se o iskrenoj empatiji.
Savjet žrtava seksualnog zlostavljanja smatra da je Ratzinger sve žrtve ”tješio ispraznim riječima, a sebe kadio tamjanom” i zato ne čudi njihova frustracija i bijes. Žrtve više ne mogu slušati govor o boli i sramu, kad izostane odgovor za konkretna djela.
Osobe na rukovodećim položajima odgovaraju za ponašanje, djelovanje odnosno nedjelovanje službenika i podređenih, oni moraju profesionalno ostvarivati osobnu i institucionalnu odgovornost i ne mogu se samo ”preporučati Božjoj milost”.
