Papa Franjo, Naša majka Zemlja. Kršćansko čitanje ekoloških izazova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2020. 

Kršćanska sadašnjost je u biblioteci ”Ekumena” objavila tri knjige pape Franje: ovu o molitvi 2020. (Molitva), o kršćanskom čitanju ekoloških izazova (Naša majka Zemlja) 2020. te knjigu o bratstvu i komunikaciji među ljudima (Različiti i ujedinjeni) također 2021., sve tri u prijevodu Tomislava Kasića.

Ono što povezuje ove tri knjige način je na koji su sastavljene i odabir autora predgovora. Sve tri su kompilacije Franjinih dnevnih razmatranja kako u kapelici Doma svete Marte (gdje stanuje i gdje, kad god može, služi jutarnja euharistijska slavlja) te ulomaka vezanih uz odabranu temu iz različitih prigoda njegovih obraćanja ljudima, posebice kateheza srijedom što ih drži vjernicima ili na Trgu svetog Petra ili u dvorani Pija XII. Doimaju se kao koherentne cjeline jer sažimlju ono najvažnije što Papa želi reći Crkvi i svijetu te što neprestance ponavlja: važnost molitve kao hrane i mjesta nadahnuća, ekološko obraćenje nužno za očuvanje našega planeta te bratstvo kao temelj opstanka ljudske vrste i onoga najboljega u čovjeku. Predgovore su napisali: moskovski patrijarh Kiril, ekumenski patrijarh Bartolomej i nadbiskup Canterburyja Justin P. Welby, što je već po sebi također važna ekumenska poruka.

U predgovoru knjige Naša majka Zemlja. Kršćansko čitanje ekoloških izazova patrijarh Bartolomej bilježi povijest ”spontane ekumenske solidarnosti” koja ga veže s papom Franjom od početka njegova pontifikata preko susreta u Jeruzalemu i zajedničke posjete izbjeglicama na grčkom otoku Lezbosu sve do Zajedničke izjave o svetosti Božjeg stvorenja i važnosti njegove zaštite od nas ljudi popisane u rujnu 2017. Ne samo da patrijarha Bartolomeja i papu Franju vežu nastojanja oko ”dijaloga u ljubavi i istini u pogledu ponovnog uspostavljanja jedinstva i zajedništva” među kršćanskim Crkvama, nego i razumijevanje poslanja Crkve.

Naime, postoji uska veza između ekumenskog dijaloga i odgovornosti Crkava za cjelokupno čovječanstvo uključujući i brige za okoliš. Postoji i ”ekumenizam okoliša pred svjetskim klimatskim promjenama koje sa sobom nosi implikacije i posljedice golemih razmjera za cijeli naš planet i njegove stanovnike”. Jer: ”Crkva koja zaboravlja brinuti i moliti za prirodni okoliš, Crkva je koja odbija ponuditi hranu i piće čovječanstvu koje pati”. Ili, kako piše papa Franjo, na globalnu krizu gledati je kao na ”ekumenski izazov” u načinu na koji brinemo za naš zajednički dom.

Knjiga Naša majka Zemlja okuplja različite tekstove i govore pape Franje nastale nakon objavljivanja enciklike Laudato si’. O brizi za naš zajednički dom 2015. S enciklikom Laudato si’ papa Franjo je koraknuo dalje i dublje od pokušaja dosadašnjih papa da u svoje govore i dokumente uključe i ekoteologiju, i samu još u povojima. U 190 stranica dugačkom dokumentu Papa ne samo da premošćuje višestoljetnu manjkavost katoličke teologije kada je riječi o teologiji stvorenja, nego i kada je riječi o odgovornosti Katoličke crkve za svijet i sa svijetom zajedno za zajednički dom svih bića – kozmos.

No, ni enciklika niti knjiga Naša majka Zemlja nisu upućene samo kršćanima, nego je to poziv svima. Svi zajedno moramo raditi za svoj globalni dom pred ekološkom situacijom, bez obzira na vjeru ili druge razlike. Kako imamo jedan dom, mi također činimo jednu obitelj. Ne možemo naš globalni dom podijeliti na dijelove, ne možemo reći da je jedan njegov dio isključivo za kršćane ili drugi isključivo za muslimane ili za Židove. Globalni dom je zajednički i svi smo odgovorni za njegovu zaštitu.

Odgovor na našu globalnu ekološku krizu – piše papa Franjo – zahtijeva globalni pristup u kojem se “cijela ljudska obitelj u potrazi za održivim i cjelovitim razvojem” ujedinjuje kako bi zaštitila naš zajednički dom.

Majka Zemlja jasno poziva na akciju. Priroda pati. Oceani se pune plastikom i postaju kiseliji. Ekstremne vrućine, šumski požari i poplave, kao i rekordna sezona uragana na Atlantiku, pogodili su milijune ljudi. Nedavno smo bili suočeni s COVID-19, svjetskom zdravstvenom pandemijom povezanom sa zdravljem našeg ekosustava. Svjedoci smo klimatskim promjenama i zločinima koji narušavaju biološku raznolikost, kao što su krčenje šuma, promjena namjene zemljišta, pojačana poljoprivreda i stočarska proizvodnja ili rastuća ilegalna trgovina divljim životinjama.

”Ne možemo se pretvarati da smo zdravi u svijetu koji je bolestan” – piše Papa. Rane nanesene našoj majci zemlji su rane koje također krvare u nama”. ”Ovo nije vrijeme da se nastavi gledati u drugu stranu, da budemo ravnodušni prema znakovima da je naš planet pljačkan i narušen pohlepom za profitom, vrlo često u ime napretka”.

Zagađenje, klimatske promjene, gubitak biološke raznolikosti i eksploatacija resursa eksponencijalno će rasti ako u kratkom roku ne promijenimo svoj smjer. Sve to je ozbiljna prijetnja samom opstanku ljudske vrste na našem planetu. Trebamo “ekološko obraćenje”, piše papa Franjo. Da bi ono bilo moguće, potrebno nam je istinski ekološko obrazovanje za stvaranje obnovljene svijesti i obnovljene savjesti.

U sedam godina od objavljivanja enciklike Laudato si’ dogodilo se pozitivnih pomaka i među katolicima i u međureligijskom dijalogu usmjerenu na zajedničke ciljeve. Enciklika je bila poticaj za brojna udruživanja i akcije. Pokrenut je globalni pokret u Katoličkoj crkvi nadahnut enciklikom (Laudato Si‘ Movement) unutar kojega, u zrelim društvima, bivaju organizirane brojne konkretne akcije i suradnja s nevladinim udrugama. Pokret za Zelenu Crkvu (Green Church) u brojnim zemljama nastoji u lokalnim zajednicama oko održivog razvoja, smanjenja potrošnje energije, kompostiranja organskog otpada, održavanja sastanaka putem Skypea kako bi se minimizirala putovanja i držanje propovijedi o klimatskoj krizi.

No, još uvijek većina katolika, čini se, ili je barem to slučaj u nas, radije zatvara oči i pravi se kao da se globalna kriza, kao i poziv na ekološko obraćenje, ne odnosi i na njih. Ne prepoznaju još neodvojivu vezu između brige za prirodu, potraživanja pravde za siromašne, založenosti za društvo i nutarnjega mira.

Papa neprestance ponavlja da je zadaća svakog čovjeka ”brinuti se za sve stvoreno”, i to s punom sviješću o individualnoj odgovornosti za osobne postupke. Ne samo da to nije propustio naglasiti u svojim govorima i tekstovima, nego je to već u nekoliko navrata, iznimno jasno i s protokolarnom izravnošću neuobičajenom za rimske prvosvećenike, rekao rukovodećim političkim elitama. Primjerice, u Europskom parlamentu i Vijeću Europe tijekom posjeta Strasbourgu 2014.: ”Osobno ste odgovorni za sudbine onih koji su vas izabrali! Vaša je zadaća učiniti sve što možete da ovaj naš zajednički doma bude bolji dom za sve ljude bez razlike!”.

Doista, čovječanstvo teško da će imati dobru budućnost ukoliko milosrđe ne uđe u institucije koje definiraju i određuju zakone. Papina Enciklika, ova knjiga, brojne propovijedi i govori svjetionik su koji upozorava, zajedno s mnogim nevladinim udrugama i organizacijama, da valja radikalno mijenjati smjer kojim čovječanstvo ide te, polazeći od činjenice da su dobra Zemlje opća dobra, iznalaziti nove načine shvaćanja gospodarstva i napretka, ne prihvaćati pasivno odluke vlada i mijenjati vlastite potrošačke navike.

Najveću prepreku u tom nastojanju ne čine gospodarske, znanstvene ili tehnološke teškoće, nego je ona u našem umu i našem srcu. Snaga trajnoga reproduciranja kapitalističke kulture leži u naglašavanju jednog aspekta naše naravi: nagona za autoafirmacijom, odnosno za jačanjem ega. No, to umanjuje te čak niječe jedan drugi aspekt, jednako tako naravan: integriranje sebstva i pojedinačnoga u cjelinu, u vrstu, kojega je pojedinac primjerak.

Papa Franjo zapravo je radikalnije subverzivan u odnosu na svjetski poredak nego se to možda čini na prvi pogled. Njegova ostavština, kao uostalom i ostavština Franje Asiškoga – što ju je rijetko tko doista prihvatio i nasljedovao (papa Franjo kaže kako siromaštvo i jednostavnost asiškoga propovjednika pticama nije pitanje asketizma, nego mnogo radikalnije: ”odbijanje pretvaranja zbiljnosti u puki objekt”) – upozoravanje je na nužnost borbe protiv robovlasničkih odnosa: među crkvenom hijerarhijom i laicima (klerikalizam), među bogatim i siromašnim ljudima (kapitalizam) i među ljudskim i ne-ljudskim bićima i cjelokupnom prirodom (konzumerizam).

Papa poziva da se toj borbi svi pridružimo, posebice katolici, kroz podizanje svjesnosti o tome kako je sve (ljudska i ne-ljudska biča, čovjek i zemlja, ekologija i ekonomija, ekonomija i politika) uzajamno povezano. Poziva nas na transparentan i otvoren dijalog, a onda i na posve konkretne akcije. Svima nam je nužno radikalno ekološko obraćenje.

U ekskluzivnom novom poglavlju kojim zaključuje knjigu Naša majka Zemlja, papa Franjo razvija “teologiju ekologije” u duboko duhovnom diskursu. Ovo posljednje poglavlje nudi razmišljanja o tome kako kršćanska vizija brige za zemlju nadilazi sekularnu viziju ekologije.

Briga za ne-ljudska bića briga je koja se tiče i našega odnosa prema Bogu koji sâm, kako svjedoče biblijski tekstovi i iskustva mističara, neprestano izražava brigu za sva bića. Teocentrična etika tvrdi da svaki život, i ljudski i ne-ljudski, ima vrijednost po sebi i za Boga koji je, u kršćanskoj duhovnosti, temelj i čuvar svih vrijednosti. Bog je Otac svemu stvorenju i do svakog mu je jednako stalo. Cijela je Zemlja biće koje On ljubi. Pitanje opstanka, štoviše i otkupljenja, nije tek ljudsko pitanje, nego kozmičko.

Teologija se, hoće li ostati vjerna biblijskoj tradiciji prema kojoj svemir nije stvoren samo za ljudska bića, mora osloboditi antropocentričnoga pogleda na svijet i usmjeriti biocentričnoj etici. Papa Franjo zločine protiv prirode smješta etički uz bok zločinima protiv čovjeka. Etički zadatak stavljen pred današnjeg čovjeka jest osloboditi sva bića od svih oblika ugnjetavanja.

Klimatske promjene mogu, paradoksalno, postati prigoda za postavljanje temeljnih pitanja o misteriju stvaranja i za što vrijedi živjeti. To bi moglo dovesti do duboke promjene naših kulturnih i ekonomskih modela, prema rastu u pravdi i dijeljenju, ponovnom otkrivanju vrijednosti svake osobe, zalog da oni koji su danas na margini mogu biti uključeni i oni koji će doći sutra i dalje mogu uživati ​​u ljepoti našeg svijeta, koji je i uvijek će biti dar ponuđen našoj slobodi i odgovornosti.

Pri kraju knjige papa Franjo uspoređuje ekološko obraćenje s euharistijom, tj. s pretvorbom: ”Mi prinosimo sve, i dok prinosimo, molimo Oca da nam pošalje Duha Svetoga kako bi naš skromni prinos sjedinio s prinosom Krista, njegova Sina, koji je došao kako bi svatko od nas, u njemu, postao Očevo dijete. Na taj način naš kruh i naše vino postaju Krist, najveći Očev dar, naš pravi brat u kojem smo svi braća i kao takvi se otkrivamo”.

Drugim riječima: u euharistiji Bogu prinosimo sami sebe, sve što jesmo, mislimo i osjećamo, sve koje volimo (i ne volimo) i sve što nas okružuje, a Bog nam po našoj spremnosti na otpuštanje, na darivanje, sve vraća preobraženo, posvećeno, produhovljeno. Po euharistijskoj žrtvi mi ponovno primamo sav kozmos iz Božje ruke. Sve što jest Kristovo je tijelo i krv. U Kristu sav kozmos za nas zadobiva svoje duhovno lice.

Čovječanstvo još uvijek ima sposobnost surađivati ​​u izgradnji našeg zajedničkog doma. Univerzalno bratstvo ima ”okus načina na koji Bog spašava svijet”. I to je ”velika nada” pape Franje.