Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 14. 06. 2024.
Prijava
Slika: Image by Gerd Altmann from Pixabay

Kakav je odnos religije i znanosti?

Autor: D. P. / 04. 03. 2024.

Pojedinci smatraju kako je religija apsolutna suprotnost znanosti. Misle da je znanost utemeljena na razumu, a religija na osjećajima, dogmama i slijepom vjerovanju. Stoga smatraju da religiozan čovjek nikada ne može biti znanstvenik, da se znanstvenik mora protiviti religiji i težiti oslobođenju čovječanstva od nje

Postoji jedna učestala nespretnost kod pokušaja dijaloga po ovom pitanju. Često se, naime, kod religiji nesklonih osoba, stvara opreka između navodno istoznačnih pojmova znanosti i logike (razuma) s jedne, te s druge strane pojmova religije i praznovjerja. Iako je primjena logike jedna od temeljnih polazišta metodologije znanosti, daleko je od toga da je znanost uvijek utemeljena na logici (razumu).

Neosnovane teze logičkog pozitivizma

Polazeći od povijesti znanosti zorno je to pokazao Thomas S. Kuhn (1922.-1996.), dokazujući kako “izbor” među znanstvenim teorijama ili paradigmama općenito nije uvjetovan isključivo logikom i eksperimentom, nego može biti uvjetovan i psihološkim i sociološkim čimbenicima. Time je pokazao kako su neosnovane teze tzv. logičkog pozitivizma prema kojima svaka tvrdnja mora biti dokaziva iskustvom ili promatranjem.

Osim Kuhnove “Strukture znanstvenih revolucija”, drugi udarac logičkom pozitivizmu, odnosno scijentizmu, zadao je filozof Karl Popper (1902.-1994.). On je pokazao kako je središnje pozitivističko načelo, tj. načelo verifikacije (radikalni zahtjev za provjerljivošću u empiriji, eksperimentu), dovodi do apsurda prirodnu znanost, jer uništava empirijske hipoteze koje su temelj znanosti. Poznat je pojednostavljeni primjer onaj da ako rečenicu “Svaki je bakar vodič elektriciteta” treba provjeriti iskustvom, tada bi sav bakar u svemiru trebalo ispitati na to svojstvo, što je naravno nemoguće. Dakle, kao ni u religiji, niti u znanosti ne postoje krajnje izvjesnosti uma ili osjetila od kojih bismo mogli poći.

Od suvremenih filozofa značajnih za problem odnosa znanosti i logike relevantan je još i Jürgen Habermas (r. 1929.), koji kritizira shvaćanje znanosti kao nečeg tobože lišenog vrijednosti i interesa. Nasuprot tome, on znanost razumije kao oblik ljudske prakse uvjetovane interesima, koju valja motriti u ukupnoj društveno-političkoj i povijesnoj povezanosti.

Važna odlika znanosti je da se ona mijenja

Time se pokazalo kako je neopravdano diviniziranje znanosti koje još i danas zamjećujemo kod nekih ateista. No, što je dakle uopće znanost? To je sustavan pokušaj shvaćanja svijeta pomoću promatranja, analize i zaključivanja. Znanost pokušava oblikovati teorije kroz koje bismo mogli shvaćati njena promatranja i koja bismo onda mogli koristiti za predviđanje događaja i njihovih posljedica. Važna odlika znanosti je da se ona mijenja i dolazi do novih ideja. Njene teorije se stalno testiraju i mijenjaju. Neko vrijeme one mogu biti utvrđene i normativne za shvaćanje svijeta, ali kasnije se javljaju neke nove teorije koje su još uspješnije, te se stare teorije odbacuju.

Religija i prelazak na novu teološku paradigmu

Upravo u tom aspektu izvjesni ateisti kritiziraju religiju jer je ona navodno nesklona mijenjati svoje teorije, čak ni onda kada je očito da se kose s logikom. Tu se opet valja pozvati na Kuhna i reći kako je i znanost u takvim situacijama često sklona postupati suprotno logici, pa se prijelaz na novu znanstvenu paradigmu, unatoč svim nepobitnim dokazima, najčešće događa tek kada doslovno izumru predstavnici stare paradigme. Stoga je razumljivo i okolišanje religije s prelaskom na novu teološku paradigmu. Nažalost, imamo i slučajeve kada se taj prijelaz uporno odbija (npr. ustrajanje na shvaćanju da je svijet stvoren u 6 dana prije 6.000 godina, koje zastupa dio fundamentalističkih protestanata). No, imamo i slučajeve kada se religijska misao pokazala točnija od znanstvene. Tako je znanost od Newtona do početka 20. stoljeća bila na poziciji kako je svemir oduvijek postojao i uvijek će postojati. To je bilo suprotno tradicionalnom judeo-kršćanskom shvaćanju svijeta kao stvorenog. Iako je znanost tada zahtijevala korigiranje tog religijskog stajališta, mnogi su teolozi bili skeptični spram stajališta o vječnosti materije.

Teorija velikog praska

Konačno, teoriju velikog praska nakon kojeg je nastao svemir, danas općeprihvaćenu u znanosti, prvi je 1927. godine osmislio katolički svećenik i astrofizičar Georges Lemaitre (1894.-1966.). Naravno, Lemaitre nije prošao bez optužbi dijela znanstvenika da je njegova teorija pseudoznanstvena hipoteza motivirana teološkim razlozima. Zanimljivo je kako je naziv Big Bang (veliki prasak) nastao tako što su tom frazom znanstvenici isprva ismijavali Lemaitreovu teoriju prema kojoj se nagomilana energija odjednom pokrenula zbog goleme eksplozije.

Neophodna suradnja znanosti i religije

Nesumnjivo je da se religija ne smije distancirati od znanstvenih nalaza, već im se mora otvoriti kako bi odbacila svoja eventualna praznovjerja i krive slike o Bogu. Iako se religija većinom bavi vrednotama, a u manjoj mjeri činjenicama, ipak se i unutar religije nalaze učenja koja tvrde da pružaju znanje o prirodi svijeta i o mjestu čovječanstva unutar njega. Ta učenja djelomično zadiru i u područje znanosti, pa zato nužno zajedno s njom moraju biti predmet modificiranja. Ukoliko su pak učenja religije suprotstavljena izvjesnim znanstvenim nalazima, očito je kako tada ne mogu od nikoga tražiti prihvaćanje.

Nenasilje

Kroz povijest se u raznim religijama događalo da se u tom slučaju vjerodostojnost religijskog učenja nastoji utemeljiti na autoritetu, odnosno uporabom psihičke ili čak fizičke prisile, što naravno uvijek ima tragične posljedice. No, ni tu religija nije osobita iznimka, dovoljno je prisjetiti se ateističkih diktatura u 20. stoljeću. Tako je Staljin u sibirske logore slao sovjetske znanstvenike koji su prihvaćali kvantnu teoriju, budući se njome pobijao materijalistički determinizam, koji je u komunizmu bio službeno učenje.

Znanost treba pomoći religiji, religija znanosti

Osim pokušaja objašnjenja svijeta, druga odrednica znanosti je pokušaj ovladavanja prirodom. Tu govorimo o tehničkom napretku. U ovom se pogledu religiji nesklone osobe suprotstavljaju mogućnosti ikakvog komentara znanstvenih dostignuća s religijskog aspekta, budući da, nasuprot Habermasu, smatraju da je znanost navodno lišena vrijednosti i interesa. Po tom pitanju vrijedi izdvojiti misao Wernera Heisenberga (1901.-1976.), nobelovca i utemeljitelja kvantne fizike: “Gdje nikakvi ideali ne obilježuju put, zajedno s ljestvicom vrednota nestaje i smisao našeg djelovanja i patnje, pa na kraju mogu stajati samo negacija i očaj. Religija je dakle podloga etici, a etika pretpostavka životu. Jer odluke moramo donositi svakodnevno, moramo znati vrednote prema kojima utemeljujemo naše djelovanje, ili ih bar slutiti.”

Kao konkretan primjer mogu se spomenuti eugenička znanstvena istraživanja u SAD-u u prvoj polovici 20. stoljeća, kojima se pokušalo dokazati da je “bijela rasa” superiorna ostalima, slijedom čega su usvajani zakoni o zabrani mješovitih brakova.  Uloga je religije, dakle, da znanost čuva od slijepog i besmislenog razvoja, od apsolutizacije i idolatrije bilo same sebe, bilo nekih iskrivljenih ciljeva. Znanost pak treba pomoći religiji da se ne okameni i ne izolira od svijeta. (VN / D. P.)

 

Objavljeno u: Kultura
Oznake: kultura, religija, znanost

Uvodnik

impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva