Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 17. 08. 2022.
Prijava
Foto: Fra Tomislav Janko Šagi-Bunić - Ekumenizam u Jugoslaviji i svijetu

Jugoslavija – nehotični ekumenski eksperiment?

Autor: Aleksandar Miljković / 25. 06. 2022.

Dana 25. siječnja 1966., biskup splitsko-makarski Frane Franić, potakao je čin kojim je srušen zid visok tisuću godina! Zajedno sa splitskim protojerejom, Markom Plavšom, predvodio je prvo zajedničko bogosluženje dvije raskolom suprotstavljene Crkve – Istočne i Zapadne.

Time je usput ozvaničeno praksom ono što su papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora proglasili tek nešto ranije; sinkroniziranim skidanjem ekskomunikacija i prvim milenijskim bratskim zagrljajem.

Unatoč pritiscima i s jedne i s druge strane (poglavito iz SPC-a) u splitskoj katedrali tog se zimskog jutra dogodilo ono do jučer nezamislivo… i na trenutak sve je opet izgledalo moguće! Ali čarolija nije predugo trajala, i zato se (usprkos željama biskupa Franića) zajednička ekumenska služba brzo nakon toga za dugo ugasila.

Na prvi pogled je možda neobično da se ovaj (za kršćanstvo) ključni trenutak – dogodio u jednoj socijalističkoj i ideološki dominantno ateističkoj zemlji, kao što je bila tadašnja Jugoslavija.

I da je baš na grad Split pala ta sveta dužnost da simbolično spoji ono što je vjekovna rasprava razdvajala (paradoksalno, ali i znakovito, riječ split na engleskom znači – raskol).

Međutim, ako prokopkamo malo dublje, naći ćemo možda i neki zagonetni smisao u tome. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj su dva ”glavna” naroda govorili (i još govore) sličnim/istim jezikom – zavisno o lingvističkom pristupu.

To je već, samo po sebi, plodno tlo za vjerski dijalog… Sjetimo se da je u prošlosti nespretna jezična formulacija prečesto završavala shizmom – da bi odvojene strane 1.500 godina kasnije tvrdile da su konceptualno promišljali potpuno isto!

Naravno, pitanje jezika je postalo i ”politički prenatovareno” (loaded) kao i naposljetku sve ostalo (kultura, povijest, čak i genetika) kada se država razdužila u krvi. Ali, nakon Drugog vatikanskog koncila činilo se da je SFRJ idealno mjesto za susret ideja, pa i civilizacija.

Američki analitičari su procijenili da je post-koncilijarni dijalog između marksističkih intelektualaca i kršćanskih teologa bio najuspješniji upravo na ovom prostoru – u odnosu na ostatak Istočne Evrope.

To je iznenađujuće kada se uzme u obzir nepovjerenje pa i otvoreno neprijateljstvo koje je vladalo između klera (pravoslavnog i katoličkog) i komunističkih vlasti 40-ih i 50-ih godina.

Ipak, zanose ekumenskog optimizma i idealizma moramo uravnotežiti s objektivnim preprekama i teškim sedimentom prošlosti, koji nas vraća u grubu realnost.

Usprkos pohvalama izrečenim prema samoupravnom sistemu kao takvom (a u tom se isticao cijenjeni teolog i ekumenist Tomislav Janko Sagi – Bunić), pravoslavni i katolici su se i dalje osjećali u Titovoj državi kao građani drugog reda… čak i sedamdesetih, kada je stega prema iskazivanju vjerskih osjećaja bitno popustila.

A antagonizam između Srba i Hrvata je naravno stariji od druge Jugoslavije, i dobacuje čak i do 19. stoljeća. Ali, činjenica je da se eksponentno povećao stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – koja je bila klasičan primjer onoga što zovemo ”krivo srastanje” (jezikom Branimira Štulića).

Danas, kralja Aleksandra Karađorđevića neki u Srbiji nazivaju političkim diletantom, megalomanom i masonom (zanimljivo, obje Jugoslavije su bile vođene masonima, po njihovom mišljenju), ali krivo srastanje, koje je poteklo iz njegove osobne ambicije i davnih ilirskih snova je stvorilo jedinstvenu multi-vjersku paradigmu u Evropi.

Bitno drugačiju od Njemačke, na primjer, gdje su se dvije konfesije (u ovom slučaju protestantske i katoličke) organski razvijale/rastakale zajedno kroz povijesni proces.

U slučaju države SHS, dva su se posve različita civilizacijska kruga (nastala krahom dvije mega-imperije)… našla u istom vrelom ”modernističkom kotlu” – divlje eksperimentalnog 20-og stoljeća.

Možda je bitno i napomenuti da se samim početkom ekumenskog pokreta smatra misionarska konferencija iz 1910. u Edinburgu, znači događaj od sedam godina ranije. Naše područje je bilo privlačno i proto-ekumenistu Vladimiru Solovjevu koji je čestim posjetima nadbiskupu Strossmayeru u Đakovu, želio još 1888. započeti ujedinjenje!

Znameniti ruski religijski mislilac je očito bio ispred svoga vremena – ali veliki ljudi to često i jesu.

Najbolji moderni teolozi (Barth, Von Balthasar, Rahner, Bulgakov, Zizoulas) nas upozoravaju da je vrlo važno svaki fenomen (pa tako i onaj jugoslavenski) promišljati/promatrati isto i eshatološki – odnosno kroz prizmu ”zadnjih dana”.

Zato i ocjenu ”nehotičnog ekumenskog eksperimenta” moramo skrušeno i skromno ostaviti budućnosti… koja zna bolje od nas.

Svejedno, za kraj poslušajmo riječi nadbiskupa Franića koje govore dovoljno za sebe: ”…ekumenizam je važan za našu društvenu zajednicu jer je taj pokret izvrstan instrument za širenje međusobne snošljivosti, razumijevanja i slobodnog duha među kršćanima kod nas, među našim narodima uopće…”. 

Ah da… skoro zaboravih – zašto Split? Pa, nije li baš Dioklecijan, 286 AD prvi podijelio Carstvo na istočnu i na zapadnu sferu – a dobro je dokumentirano otkud je ovaj rimski imperator… Slučajnost?)

Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan rođen je u Saloni, 22. prosinca 245. godine. A umro je u palači kraj Salone, današnjem Splitu 3. prosinca 316. Bio je rimski car od 284 do 305. godine.

Uvodnik

  • Kajanje pape Franje u Kanadi: Praštanje je tek početak
    Izaslanici Nacionalnog vijeća Metisa i Inuita, starosjedilačkih kanadskih naroda, sastali su se s papom Franjom u travnju 2022. ne bi li mu posvjedočili kako njihove zajednice danas žive te kako su Katolička Crkva i njezine institucije pridonijele njihovim stradanjima u povijesti, posebice vođenjem škola gdje su, kao dio politike prisilne asimilacije, starosjedilački jezici i kulturni […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva