Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 29. 09. 2023.
Prijava
Foto: Fra Tomislav Janko Šagi-Bunić - Ekumenizam u Jugoslaviji i svijetu

Jugoslavija – nehotični ekumenski eksperiment?

Autor: Aleksandar Miljković / 25. 06. 2022.

Dana 25. siječnja 1966., biskup splitsko-makarski Frane Franić, potakao je čin kojim je srušen zid visok tisuću godina! Zajedno sa splitskim protojerejom, Markom Plavšom, predvodio je prvo zajedničko bogosluženje dvije raskolom suprotstavljene Crkve – Istočne i Zapadne.

Time je usput ozvaničeno praksom ono što su papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora proglasili tek nešto ranije; sinkroniziranim skidanjem ekskomunikacija i prvim milenijskim bratskim zagrljajem.

Unatoč pritiscima i s jedne i s druge strane (poglavito iz SPC-a) u splitskoj katedrali tog se zimskog jutra dogodilo ono do jučer nezamislivo… i na trenutak sve je opet izgledalo moguće! Ali čarolija nije predugo trajala, i zato se (usprkos željama biskupa Franića) zajednička ekumenska služba brzo nakon toga za dugo ugasila.

Na prvi pogled je možda neobično da se ovaj (za kršćanstvo) ključni trenutak – dogodio u jednoj socijalističkoj i ideološki dominantno ateističkoj zemlji, kao što je bila tadašnja Jugoslavija.

I da je baš na grad Split pala ta sveta dužnost da simbolično spoji ono što je vjekovna rasprava razdvajala (paradoksalno, ali i znakovito, riječ split na engleskom znači – raskol).

Međutim, ako prokopkamo malo dublje, naći ćemo možda i neki zagonetni smisao u tome. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj su dva ”glavna” naroda govorili (i još govore) sličnim/istim jezikom – zavisno o lingvističkom pristupu.

To je već, samo po sebi, plodno tlo za vjerski dijalog… Sjetimo se da je u prošlosti nespretna jezična formulacija prečesto završavala shizmom – da bi odvojene strane 1.500 godina kasnije tvrdile da su konceptualno promišljali potpuno isto!

Naravno, pitanje jezika je postalo i ”politički prenatovareno” (loaded) kao i naposljetku sve ostalo (kultura, povijest, čak i genetika) kada se država razdužila u krvi. Ali, nakon Drugog vatikanskog koncila činilo se da je SFRJ idealno mjesto za susret ideja, pa i civilizacija.

Američki analitičari su procijenili da je post-koncilijarni dijalog između marksističkih intelektualaca i kršćanskih teologa bio najuspješniji upravo na ovom prostoru – u odnosu na ostatak Istočne Evrope.

To je iznenađujuće kada se uzme u obzir nepovjerenje pa i otvoreno neprijateljstvo koje je vladalo između klera (pravoslavnog i katoličkog) i komunističkih vlasti 40-ih i 50-ih godina.

Ipak, zanose ekumenskog optimizma i idealizma moramo uravnotežiti s objektivnim preprekama i teškim sedimentom prošlosti, koji nas vraća u grubu realnost.

Usprkos pohvalama izrečenim prema samoupravnom sistemu kao takvom (a u tom se isticao cijenjeni teolog i ekumenist Tomislav Janko Sagi – Bunić), pravoslavni i katolici su se i dalje osjećali u Titovoj državi kao građani drugog reda… čak i sedamdesetih, kada je stega prema iskazivanju vjerskih osjećaja bitno popustila.

A antagonizam između Srba i Hrvata je naravno stariji od druge Jugoslavije, i dobacuje čak i do 19. stoljeća. Ali, činjenica je da se eksponentno povećao stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – koja je bila klasičan primjer onoga što zovemo ”krivo srastanje” (jezikom Branimira Štulića).

Danas, kralja Aleksandra Karađorđevića neki u Srbiji nazivaju političkim diletantom, megalomanom i masonom (zanimljivo, obje Jugoslavije su bile vođene masonima, po njihovom mišljenju), ali krivo srastanje, koje je poteklo iz njegove osobne ambicije i davnih ilirskih snova je stvorilo jedinstvenu multi-vjersku paradigmu u Evropi.

Bitno drugačiju od Njemačke, na primjer, gdje su se dvije konfesije (u ovom slučaju protestantske i katoličke) organski razvijale/rastakale zajedno kroz povijesni proces.

U slučaju države SHS, dva su se posve različita civilizacijska kruga (nastala krahom dvije mega-imperije)… našla u istom vrelom ”modernističkom kotlu” – divlje eksperimentalnog 20-og stoljeća.

Možda je bitno i napomenuti da se samim početkom ekumenskog pokreta smatra misionarska konferencija iz 1910. u Edinburgu, znači događaj od sedam godina ranije. Naše područje je bilo privlačno i proto-ekumenistu Vladimiru Solovjevu koji je čestim posjetima nadbiskupu Strossmayeru u Đakovu, želio još 1888. započeti ujedinjenje!

Znameniti ruski religijski mislilac je očito bio ispred svoga vremena – ali veliki ljudi to često i jesu.

Najbolji moderni teolozi (Barth, Von Balthasar, Rahner, Bulgakov, Zizoulas) nas upozoravaju da je vrlo važno svaki fenomen (pa tako i onaj jugoslavenski) promišljati/promatrati isto i eshatološki – odnosno kroz prizmu ”zadnjih dana”.

Zato i ocjenu ”nehotičnog ekumenskog eksperimenta” moramo skrušeno i skromno ostaviti budućnosti… koja zna bolje od nas.

Svejedno, za kraj poslušajmo riječi nadbiskupa Franića koje govore dovoljno za sebe: ”…ekumenizam je važan za našu društvenu zajednicu jer je taj pokret izvrstan instrument za širenje međusobne snošljivosti, razumijevanja i slobodnog duha među kršćanima kod nas, među našim narodima uopće…”. 

Ah da… skoro zaboravih – zašto Split? Pa, nije li baš Dioklecijan, 286 AD prvi podijelio Carstvo na istočnu i na zapadnu sferu – a dobro je dokumentirano otkud je ovaj rimski imperator… Slučajnost?)

Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan rođen je u Saloni, 22. prosinca 245. godine. A umro je u palači kraj Salone, današnjem Splitu 3. prosinca 316. Bio je rimski car od 284 do 305. godine.

Uvodnik

  • Nakon godinu dana učenja spremamo Ekumenu za veliki ispit
    Godinu dana je proteklo od 1. siječnja 2022., kada smo pokrenuli ovaj portal pa je potrebno osvrnuti se na prijeđeni put, zahvaliti se našim suradnicima i kazati nešto o našim aspiracijama i nadanjima. U prvom uvodniku ”Zašto pokrećemo ovaj portal i čemu Ekumena.org danas?” objavljenom prvog dana definirali smo stanje: ”Nakon pedesetak godina intenzivnoga ekumenskog … Pročitaj više
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva