Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 03. 07. 2022.
Prijava
Alžirski ermitaž Béni Abbès (Foto: Vesna Zovkić)

Isusova mala sestra Vesna Zovkić: Pismo iz Béni Abbèsa

Autor: Vesna Zovkić / 27. 04. 2022.

Blaženi Charles (Karlo) de Foucauld – kojega će papa Franjo 15. svibnja proglasiti svetim – neko se vrijeme nastanio u alžirskom Béni Abbèsu gdje je osnovao ermitaž s malom kapelom. Upravo tu je djelovala i Isusova mala sestra Vesna Zovkić od kuda se 2005. javila ovim pismom.

 

***

Treća je godina otkako u Béni Abbèsu, prelijepoj oazi na zapadu Sahare, zajedno s malom sestrom Nurom radim u vrtu brata Karla. U toj tišini, na vrelom suncu ili hladnoj zimi imam osjećaj da se nalazim u “raju zemaljskom”. Od svih poslova najviše volim navodnjavanje kada zajedno s vodom i u meni teku riječi Psalma: “Tebe žeđa duša moja…” Uz puno sunca, nešto vode i rada ruku čovječjih, pustinja doista cvjeta!

Za manje od tjedan dana sve posijano već nikne, čak i mrkva. Plodove često dijelimo s pticama, ali ako dođu skakavci, “berba” je isključivo njihova. Baš se ovih dana borimo s njima udarajući u lonce i konzerve jer ih jedino buka može spriječiti da se spuste. Nažalost, već su obrstili nekoliko vrtova u okolini, nakon sveg truda ostale su samo koštice od datulja i zadivljujuća smirenost njihovih vlasnika.

Naše bratstvo nalazi se na rubu naselja, a naši najbliži susjedi su bivši nomadi koji su prije tridesetak godina počeli napuštati svoje šatore. U pustinji su i danas kao kod kuće. Vremenski se vrlo precizno orijentiraju po suncu, raspoznaju nepregledne i naoko jednake dine kao i najneznatnije tragove u pijesku. Dovoljno im je da jednom vide kako netko hoda pa da u pijesku prepoznaju trag dotične osobe! Njihov se način života dosta razlikuje od ostalih stanovnika oaze, ali puno toga im je i zajedničko, prije svega vrlo srdačno gostoprimstvo. Sve što se ima, spremno se dijeli s gostom ili slučajnim prolaznikom. Njihova duboka vjera u Boga Stvoritelja koji se brine za sva stvorenja daje smisao čitavom životu, tako da unatoč svim životnim nedaćama, osmjeha na licima ne manjka.

Puno mi govori i njihov stav prema smrti, bez dramatiziranja, ona također ima svoje mjesto i smisao.  Imam dojam da njihova bol i vjera imaju istu dubinu: “Samo je Stvoritelj neprolazan”. A ova ogromna pustinja koja tako rječito govori o veličini Stvoritelja, neprestano  nas podsjeća na to da smo tek krhka (i ljubljena!) stvorenja i da “Od Boga dolazimo i Bogu se vraćamo”.

Pretpostavljam da pustinja izdaleka može izgledati vrlo egzotično, ali naša je svakodnevica sasvim obična, protkana radom, susretima i molitvom. Mislim da joj upravo to daje posebnu ljepotu. Kao i kod vas, susjedi i prijatelji dolaze k nama, i mi k njima. Zajedno s njima dijelimo radost novorođenog djeteta, odlazimo na svadbe i na žalovanja, na slavlje za Bajram i Mulud…

Koliko stignem od posla, i dalje pomalo učim arapski. To je stvarno prekrasan jezik! Korijen je sličan hebrejskom pa sada polaaako čitam Psalme i na poseban način uživam u ljepoti Riječi. Da samo znate koliko riječi u našem književnom, a pogotovo govornom jeziku, dolazi iz arapskog.

Uskoro počinje ramazanski post i kroz to vrijeme naši susjedi nam svakodnevno donose “hariru”, kašastu juhu, prvi večernji obrok nakon posta. Koji put obitelji nas pozivaju i na “luftur” (iftar), prekid posta i ta večera ima doista nešto vrlo svečano, rekla bih liturgijsko. Sakrament susreta.

Naša Crkva ovdje je Crkva susreta koja svojom prisutnošću želi naviještati Kraljevstvo Božje, zajedništvo ljudi s Bogom i međusobno, Kraljevstvo već prisutno među nama po gostoprimstvu koje nam je darovano i po međusobnom poštovanju i uvažavanju naših različitih vjerskih tradicija koje u Abrahamu imaju zajednički korijen.

Svakodnevni susreti s muslimanima pomažu nam da produbljujemo svoju vlastitu vjeru, oni nam zapravo daju da dublje otkrivamo naš vlastiti identitet i to uzajamno prihvaćanje razlika postaje izvorom bogatstva, za razliku od neprihvaćanja koje se lako pretvara u strah. Ali mislim da nas najprije i iznad svega veže ljudskost, tako da i onda kada je politički i vjerski dijalog u krizi, životni dijalog ostaje moguć. Često mislim na Ivanovo Evanđelje: “Isus je umro da razasutu djecu Božju skupi u jedno”.

U ermitažu brata Karla danas stanuju mala braća, jedan od njih je svećenik tako da svaki dan slavimo euharistiju. Rijetka privilegija u biskupiji od dva milijuna kvadratnih km i 60-ak kršćana! Nama najbliža zajednica, udaljena 400 km, nema svećenika. Inače, u našoj osmeročlanoj “župi” (tri brata i nas pet) gotovo uvijek imamo goste. Najčešće su to mala braća i male sestre s raznih strana svijeta koji dolaze upoznati ovu islamsku zemlju i kulturu iz koje je izraslo naše Bratstvo.

Neposredni susreti najbolje raspršuju isuviše uopćene predodžbe i svatko od njih odlazi duboko dirnut alžirskim gostoprimstvom. A i za nas u bratstvu, ti susreti s braćom i sestrama iz drugih zemalja doista su veliki dar.

Na kraju bih vam željela reći da ste i svi vi koji ćete čitati ove vijesti, svatko na svoj način, za mene bili i ostali veliki dar i da me odlazak nije udaljio od vas. Štoviše, imam dojam kao da ova tišina i beskrajna širina pustinje na neki način proširuju moje unutarnje vidike prevladavajući tako prostornu distancu. Rado vas susrećem u noćnoj tišini divnog zvjezdanog neba kao i u kapelici brata Karla, u Srcu Isusovu. (Vatican News – vz – bj / D. P.)

 

Uvodnik

  • Duh Sveti nas potiče na promjenu i da potičemo promjene
    ”Pođimo u školu Duha Svetoga” – riječi su koje je papa Franjo izgovorio na misi održanoj na svetkovini Duhova u bazilici sv. Petra u Rimu. Riječi su to koje svi kršćani i ljudi dobre volje mogu čuti kao poziv kakav obnavlja želju da se odazovemo, da trajno iznova krećemo u školu. Stvarnost suvremenoga svijeta obilježena […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva