Polazišta Katolištvo Pravoslavlje Protestantizam U dijalogu Zajedništvo Pravednost Mir Ekologija Kultura
o nama | kontakt | 28. 11. 2022.
Prijava
Alžirski ermitaž Béni Abbès (Foto: Vesna Zovkić)

Isusova mala sestra Vesna Zovkić: Pismo iz Béni Abbèsa

Autor: Vesna Zovkić / 27. 04. 2022.

Blaženi Charles (Karlo) de Foucauld – kojega će papa Franjo 15. svibnja proglasiti svetim – neko se vrijeme nastanio u alžirskom Béni Abbèsu gdje je osnovao ermitaž s malom kapelom. Upravo tu je djelovala i Isusova mala sestra Vesna Zovkić od kuda se 2005. javila ovim pismom.

 

***

Treća je godina otkako u Béni Abbèsu, prelijepoj oazi na zapadu Sahare, zajedno s malom sestrom Nurom radim u vrtu brata Karla. U toj tišini, na vrelom suncu ili hladnoj zimi imam osjećaj da se nalazim u “raju zemaljskom”. Od svih poslova najviše volim navodnjavanje kada zajedno s vodom i u meni teku riječi Psalma: “Tebe žeđa duša moja…” Uz puno sunca, nešto vode i rada ruku čovječjih, pustinja doista cvjeta!

Za manje od tjedan dana sve posijano već nikne, čak i mrkva. Plodove često dijelimo s pticama, ali ako dođu skakavci, “berba” je isključivo njihova. Baš se ovih dana borimo s njima udarajući u lonce i konzerve jer ih jedino buka može spriječiti da se spuste. Nažalost, već su obrstili nekoliko vrtova u okolini, nakon sveg truda ostale su samo koštice od datulja i zadivljujuća smirenost njihovih vlasnika.

Naše bratstvo nalazi se na rubu naselja, a naši najbliži susjedi su bivši nomadi koji su prije tridesetak godina počeli napuštati svoje šatore. U pustinji su i danas kao kod kuće. Vremenski se vrlo precizno orijentiraju po suncu, raspoznaju nepregledne i naoko jednake dine kao i najneznatnije tragove u pijesku. Dovoljno im je da jednom vide kako netko hoda pa da u pijesku prepoznaju trag dotične osobe! Njihov se način života dosta razlikuje od ostalih stanovnika oaze, ali puno toga im je i zajedničko, prije svega vrlo srdačno gostoprimstvo. Sve što se ima, spremno se dijeli s gostom ili slučajnim prolaznikom. Njihova duboka vjera u Boga Stvoritelja koji se brine za sva stvorenja daje smisao čitavom životu, tako da unatoč svim životnim nedaćama, osmjeha na licima ne manjka.

Puno mi govori i njihov stav prema smrti, bez dramatiziranja, ona također ima svoje mjesto i smisao.  Imam dojam da njihova bol i vjera imaju istu dubinu: “Samo je Stvoritelj neprolazan”. A ova ogromna pustinja koja tako rječito govori o veličini Stvoritelja, neprestano  nas podsjeća na to da smo tek krhka (i ljubljena!) stvorenja i da “Od Boga dolazimo i Bogu se vraćamo”.

Pretpostavljam da pustinja izdaleka može izgledati vrlo egzotično, ali naša je svakodnevica sasvim obična, protkana radom, susretima i molitvom. Mislim da joj upravo to daje posebnu ljepotu. Kao i kod vas, susjedi i prijatelji dolaze k nama, i mi k njima. Zajedno s njima dijelimo radost novorođenog djeteta, odlazimo na svadbe i na žalovanja, na slavlje za Bajram i Mulud…

Koliko stignem od posla, i dalje pomalo učim arapski. To je stvarno prekrasan jezik! Korijen je sličan hebrejskom pa sada polaaako čitam Psalme i na poseban način uživam u ljepoti Riječi. Da samo znate koliko riječi u našem književnom, a pogotovo govornom jeziku, dolazi iz arapskog.

Uskoro počinje ramazanski post i kroz to vrijeme naši susjedi nam svakodnevno donose “hariru”, kašastu juhu, prvi večernji obrok nakon posta. Koji put obitelji nas pozivaju i na “luftur” (iftar), prekid posta i ta večera ima doista nešto vrlo svečano, rekla bih liturgijsko. Sakrament susreta.

Naša Crkva ovdje je Crkva susreta koja svojom prisutnošću želi naviještati Kraljevstvo Božje, zajedništvo ljudi s Bogom i međusobno, Kraljevstvo već prisutno među nama po gostoprimstvu koje nam je darovano i po međusobnom poštovanju i uvažavanju naših različitih vjerskih tradicija koje u Abrahamu imaju zajednički korijen.

Svakodnevni susreti s muslimanima pomažu nam da produbljujemo svoju vlastitu vjeru, oni nam zapravo daju da dublje otkrivamo naš vlastiti identitet i to uzajamno prihvaćanje razlika postaje izvorom bogatstva, za razliku od neprihvaćanja koje se lako pretvara u strah. Ali mislim da nas najprije i iznad svega veže ljudskost, tako da i onda kada je politički i vjerski dijalog u krizi, životni dijalog ostaje moguć. Često mislim na Ivanovo Evanđelje: “Isus je umro da razasutu djecu Božju skupi u jedno”.

U ermitažu brata Karla danas stanuju mala braća, jedan od njih je svećenik tako da svaki dan slavimo euharistiju. Rijetka privilegija u biskupiji od dva milijuna kvadratnih km i 60-ak kršćana! Nama najbliža zajednica, udaljena 400 km, nema svećenika. Inače, u našoj osmeročlanoj “župi” (tri brata i nas pet) gotovo uvijek imamo goste. Najčešće su to mala braća i male sestre s raznih strana svijeta koji dolaze upoznati ovu islamsku zemlju i kulturu iz koje je izraslo naše Bratstvo.

Neposredni susreti najbolje raspršuju isuviše uopćene predodžbe i svatko od njih odlazi duboko dirnut alžirskim gostoprimstvom. A i za nas u bratstvu, ti susreti s braćom i sestrama iz drugih zemalja doista su veliki dar.

Na kraju bih vam željela reći da ste i svi vi koji ćete čitati ove vijesti, svatko na svoj način, za mene bili i ostali veliki dar i da me odlazak nije udaljio od vas. Štoviše, imam dojam kao da ova tišina i beskrajna širina pustinje na neki način proširuju moje unutarnje vidike prevladavajući tako prostornu distancu. Rado vas susrećem u noćnoj tišini divnog zvjezdanog neba kao i u kapelici brata Karla, u Srcu Isusovu. (Vatican News – vz – bj / D. P.)

 

Uvodnik

  • U potrazi za pravoslavnim Titom, Naserom i Nehruom
    Prateći moskovsko-carigradske posredne i otvorene sukobe počele su mi se po glavi motati ideje poput angažiranja posrednika ili čak crkvene inačice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Posrednici bi mogli biti, primjerice, teolozi koji su čak doktorirali na grčkim učilištima, a visoko kotiraju u Moskvi. Takvih je vladika do invazije koronavirusa bilo i u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, […]
impressum | kontakt | etički kodeks | pravila prenošenja | donacije i sponzorstva