Svaki nov prijevod Biblije upisuje se u kulturu iz koje je nastao te u trenutačnu hermeneutičku situaciju biblijske egzegeze.

Kapitalno djelo biblijskog prevodilaštva neprijeporna autoriteta svakako je Jeruzalemska Biblija, kolektivan istraživalački, prevodilački i redaktorski rad dominikanaca Francuske biblijske arheološke škole u Jeruzalemu (L’École biblique et archéologique française de Jérusalem).

No iako je njihov rad otpočeo još davne 1890. kada je Marie-Joseph Lagrange (1855.-1938.) utemeljio Školu, cjelovit prijevod Biblije mogao je biti objavljen tek 1955. godine, u vrijeme kada je u Crkvi faustovski otpor prema znanosti modernoga doba ustuknuo pred zahtjevima inteligencije vjere.

Napori i zalaganje o. Lagrangea i njegovih suradnika bili su posvećeni arheološkim, geografskim, kulturološkim, lingvističkim istraživanjima te afirmaciji povijesno-kritičke metode u pristupu biblijskim tekstovima.

Povijesno-kritička metoda nastoji osvijetliti povijesne procese koji su doveli do nastanka biblijskih tekstova u kojima je poruka upućivana različitim kategorijama slušatelja/čitatelja u različitim prostorno-vremenskim okolnostima.

Metoda je i kritička jer se u svakoj od svojih razina (tekstualnoj i redaktorskoj) vodi znanstvenim analitičkim kriterijima.

Tekstualna kritika nastoji, na temelju najstarijih tekstova (dokumenata, svjedočanstava, prijevoda, komentara) utvrditi tekst najbliži izgubljenim izvornicima te ispitati njihovu nutarnju koherentnost. Koristeći se lingvističkom i semantičkom analizom, istražuje književne žanrove i vrste, redakcije i tradiciju.

Bitne novosti Jeruzalemske Biblije bile su: čvrsta naslonjenost prijevoda na izvornik, nova idiomska i sintagmatska rješenja, unošenje naslova i podnaslova, uspostavljanje redaka koji slijede logiku sadržaja, stihometrijsko označavanje poetskih dijelova te oprema: egzegetsko-teološki komentari i naznake paralelnih mjesta.

Ovakav pristup radikalan je prekid s tradicionalnim pristupom biblijskom tekstu te je s vremenom postao modelom za potonje prijevode.

Ekumenski prijevod Biblije (TOB; puni naziv: La Bible : traduction œcuménique) francuski je prijevod Biblije što su ga napravili kršćani različitih denominacija prvi put objavljen 1975.

Ideja o ekumenskom prijevodu već se rodila u vrijeme reformacije: francuski katolički teolog Richard Simon pokušao je pokrenuti takav projekt još u 17. stoljeću.

Projekt TOB pokrenuli su oci dominikanci iz Francuske biblijske i arheološke škole u Jeruzalemu, koji su osigurali reviziju Jeruzalemske Biblije s protestantskim stručnjacima. Projekt TOB došao je u vrijeme kada su Biblijska društva također planirala revidirati prijevod Louisa Segonda, referentne Biblije u protestantskim krugovima.

Godine 1961. četrdesetak bibličara i teologa krenulo je s radom. Pastor Jacques Maury predsjedao je organizacijskim odborom, a projekt su koordinirali teolog svećenik François Refoulé (1922.-1998.) i pastor Georges Casalis (1917.-1987.), profesor na Protestantskom teološkom fakultetu u Parizu.

Tijekom radnih susreta, organiziranih na fakultetima ili u samostanima, prevoditelji i teolozi bi se našli oko jednoga biblijskog djela ili knjige pa bi raspravljali o razlozima, primjerice, za odabir jedne riječi umjesto druge ili o povijesnim referencama i egzegetskim kontroverzama koje su u međuvremenu prevladane.

Otpočeli su s prijevodom Poslanice Rimljanima koja je, još u doba Augustina, a posebice u vrijeme reformacije, bila predmet vrlo raznolikih tumačenja. Na kraju poslijepodneva održala bi se glavna skupština koja je okupljala suradnike i omogućila im zajedničko rješavanje nastalih problema (prijevod, vokabular, teološke nijanse).

Bilješke nisu posebnost TOB-a, ima ih i Jeruzalemska Biblija.

Ono što TOB čini originalnim jest što je ostao vjernijim hebrejskom tekstu mnogo više od Jeruzalemske Biblije ili Centennial Bible, ili uopće prijevoda na svjetske jezike. Uzeta je u obzir židovska tradicija korištenja redoslijeda knjiga hebrejske Biblije, kao i vjernost masoretskom tekstu (TM).

Premda se prijevod, ako ostaje vjernim originalima, ne bi trebao razlikovati među različitim kršćanskim denominacijama, ipak postoje prijepori među interpretacijama.

Stoga je najteže bilo postići dogovor upravo oko bilježaka koje prate biblijske tekstove. Tako su, primjerice, najdulje rasprave vođene oko transkripcije Božjeg imena, tzv. tetragramatona JHVH.

Tradicionalno su prvo protestanti, pa onda i katolici pisali: ”Jahve”, čime su se udaljili od židovske tradicije za koju Božje ime ostaje neizgovorljivo. Suradnici ekumenskog prijevoda naposljetku su se usuglasili da napuste riječ ”Jahve” i odmijene ga s ”Gospodin”.

Drugi problem se pojavio u pisanju uvoda u Evanđelje po Ivanu. Naime, na temelju novih otkrića biblijske znanosti, morala se dovesti u pitanje tradicionalna teza Pravoslavne Crkve prema kojoj je ovo evanđelje zaista napisao ”učenik kojeg je Isus volio”.

Prvo izdanje ekumenskog prijevoda (TOB) objavila su dva izdavača: jedan katolički (Éditions du Cerf), drugi protestantskog podrijetla (Alliance Biblique Française).

Cilj suradnika projekta bio je doprijeti do cijelog francuskog govornog područja. TOB predstavlja svojevrsnu zajedničku platformu, ne samo u Europi i Kanadi, nego i u frankofonoj Africi, Aziji i Oceaniji.

Čim je projekt postavljen, 8. studenog 1965. zatraženo je sudjelovanje pravoslavaca. Ovo sudjelovanje pokazalo se djelotvornim, ali su u prvoj postavci projekta sudjelovala samo dvojica frankofonih pravoslavnih egzegeta.

Nakon revizija 1988. i 2004., u studenom 2010. poslu se napokon pridružuju pravoslavni kršćani, dodajući deuterokanonske tekstove specifične za Pravoslavne Crkve (3 i 4 Ezra, 3 i 4 Makabejci, Manašeova molitva, Psalam 151).

Ovo redigirano izdanje objavili su Editions du Cerf i Francusko biblijsko društvo, tj. Biblio, a revizija je uključila i intervencije u dotadašnji prijevod uzevši u obzir evoluciju biblijske znanosti.

Anakronizmi su ispravljeni kao, primjerice, u Postanku 4,21, gdje riječ citra postaje lira. Ili, pak, ”Sveti rat” postaje ”Božjim ratom” iz razloga razumljivih unutar starozavjetnog konteksta.

Prijem ovoga ekumenskog prijevoda bio je uglavnom vrlo pozitivan. TOB nije naišao na poteškoće. Tako su, primjerice, deuterokanonske knjige – koje su protestanti prije nazivali apokrifima – vrlo dobro smještene u ovoj Bibliji: između hebrejske Biblije i Novog zavjeta.

S druge strane, izdavači i distributeri Jeruzalemske Biblije također su bili oni iz TOB-a, stoga je eliminiran rizik komercijalnog natjecanja.

Izrađena je i digitalna verzija izdanja koja iskorištava mogućnosti hipertekstualnih poveznica za bilješke i unakrsne reference s jednog dijela teksta na drugi. Najnovija revizija prijevoda objavljena je 2020. kao džepno izdanje.

TOB prijevod je nezamjenjiv i nezamjenjiv alat za suvremeno teološko obrazovanje. Njegove bilješke sada su prevedene na mnoge jezike, a zahtjevi i dalje pristižu.

Zagrebačka Biblija uvelike se povodila za Jeruzalemskom Biblijom te se upisuje i zamah biblijskoga prevodilaštva koji u Katoličkoj Crkvi nastupa nakon enciklike Pija XII. Divino afflente Spiritu (1943.) te, dakako, Drugoga vatikanskog koncila.

Izazovi i zahtjevi kojima su suradnici u prevođenju Biblije na hrvatski jezik susretali ne proizlaze stoga iz temeljnih hermeneutičkih prijepora, nego iz specifičnosti situacije u kojima je njihov prevodilački i redaktorski rad obavljan i primljen.

Nakon što je još 1992. godine Kršćanska sadašnjost izdala Novi zavjet Ekumenske Biblije (s prijevodima Bonaventure Dude i Jerka Fućaka), 2011. je izašao i Stari zavjet (preuzet iz Zagrebačke Biblije) s uvodima i bilješkama iz francuskog izdanja Ekumenskoga prijevoda Biblije (TOB).

Novost je Ekumenske Biblije upravo u opširnim uvodima i vrlo sadržajnim i bogatim bilješkama koji prate biblijski tekst Kršćanske sadašnjosti, čime nakon Zagrebačke Biblije, a prema uvodima i bilješkama iz Jeruzalemske Biblije, dobivamo još jedno suvremeno i važno izdanje Biblije na hrvatskome jeziku.

U Francuskoj je nakon prvog izdanja Jeruzalemske Biblije objavljeno do danas 25 različitih cjelovitih prijevoda Biblije.

Tako zamašnom, zahtjevnom poslu, kakav je bio rad na Zagrebačkoj Bibliji, obavljenu na visokoj jezičnoj i teološkoj razini, i to u nevjerojatno kratkom roku, čini se da bi, kao i svakom prijevodu u osluhu Riječi, najbolje priznanje trebalo da bude – nov prijevod. Odgovor na izazov da se prevede neprevodivo jest – prevoditi.