Riječ ”ekumenizam” dolazi iz grčkog participa glagola oikéô (stanujem), tj. oikouménê, što znači: ”nastanjena [zemlja]”. Kršćani prvih stoljeća pridjev ”ekumenski” primjenjivali su na prve koncile, pripisujući im univerzalni karakter.

U 19. stoljeću pridjev se počeo koristiti unutar sintagme ”ekumenski pokret” i najvjerojatnije se prvi puta javlja za susreta Evangeličkog saveza održana 1846. u Londonu.

Iako je i međureligijski dijalog zapravo ekumenske naravi, ipak je pojam ”ekumenizam” u 20. stoljeću postao terminus technicus za koncept i načelo po kojem kršćani koji pripadaju različitim kršćanskim denominacijama rade zajedno kako bi razvili bliže odnose među svojim Crkvama i promicali jedinstvo kršćana.

Ekumenizam počiva na Isusovoj molitvi da ”svi budu jedno” (Iv 17,20-23) te na činjenici da svi kršćani pripadnici glavnih kršćanskih denominacija ispovijedaju vjeru u Isusa i primaju krštenje prema trojstvenoj formuli (”u ime Oca, Sina i Svetoga Duha”).

Kratak pogled unatrag

Prošlo je više od sto godina od početka modernoga ekumenskog pokreta, što ga se tradicionalno datira 1910. kada je održana protestantska Svjetska misionarska konferencija u Edinburghu.

Od tada datira i jedno od prvih neslužbenih kontakata Katoličke Crkve i ranih početaka ekumenskog pokreta: biskup Geremia Bonomelli iz Cremone poslao je osobnu poruku konferenciji, a potom je 2. studenog 1914. Robert Gardner, tajnik Komisije Episkopalne Crkve SAD-a u svibnju 1919. s delegacijom posjetio papu Benedikta XV.

A ekumenski patrijarh Istočne Pravoslavne Crkve, German V. iz Konstantinopola, napisao je 1920. pismo upravljeno ”svim Crkvama Kristovim, ma gdje one bile”, pozivajući na bližu suradnju među odvojenim kršćanima i predlažući ”Ligu Crkava”, paralelno s novoosnovanom ”Ligom naroda”.

Prva konferencija koja je radila u tom smjeru bila je konferencija organizacije ”Vjera i red” održana 1927. u Lausanni u Švicarskoj.

Kršćanski vođe iz glavnih kršćanskih Crkava 1937. odlučili su osnovati Svjetsko vijeće crkava (engl. The World Council of Churches /WCC/) s ciljem rada na jedinstvu kršćana. Vijeće je službeno utemeljeno 1948. u Amsterdamu.

Danas ovo udruženje uključuje većinu glavnih tradicija kršćanstva kao punopravne članove uključujući Asirsku Crkvu Istoka, Starokatoličku Crkvu, orijentalne pravoslavne crkve, luteranske crkve, anglikansku zajednicu, baptističke crkve, menonitske crkve, metodističke crkve, Moravsku Crkvu, Pentekostne Crkve i Reformirane Crkve, kao i gotovo sve jurisdikcije Istočne Pravoslavne Crkve.

Drugi vatikanski koncil stvorio je ozračje koje je uvelo Katoličku Crkvu u glavne tokove modernog ekumenizma.

Godine 1960. papa Ivan XXIII. osnovao je Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana kao jedno od pripremnih povjerenstava za Koncil. Među prvim zadacima Tajništva bio je savjetovati Papu kako postupiti u pozivanju promatrača iz drugih Crkava i crkvenih zajednica, kao i predstavnika ekumenskih tijela.

Godine 1962. Tajništvo je stavljeno u istu razinu s ostalim koncilskim povjerenstvima te je stoga bilo odgovorno za pripremu i predstavljanje Koncilu dokumenata o ekumenizmu (Unitatis Redintegratio), o odnosu prema nekršćanskim religijama (Nostra Aetate), o vjerskoj slobodi (Dignitatis Humanae), o božanskoj objavi (Dei Verbum).

Tajništvo je tijekom Koncila omogućilo sudjelovanje ekumenskih promatrača, njih stotinjak, među kojima i dvojicu promatrača Svjetskoga vijeća Crkava. Njihova prisutnost stvorila je ozračje povjerenja, što je potom dovelo do različitih ekumenskih susreta i strukturiranih odnosa.

Ideja o Zajedničkoj radnoj skupini (engl. Joint Working Group /JWG/) rođena je na sastancima između prvog glavnog tajnika WCC-a, dr. Visserta Hoofta, i prvog predsjednika Tajništva, kardinala Augustina Bee, koji su obojica bili gorljivi promicatelji ekumenskog pokreta koji su se prvi puta sastali u Bosseyu u svibnju 1965.

Otada se diljem svijeta među kršćanskim Crkvama različitih denominacija potiče stvaranje zajedničkih istraživačkih centara, grupa i programa u okviru teoloških dijaloga, redovito se održavaju zajedničke teološke konferencije, seminari i znanstveni skupovi, razmjenjuju delegacije, stručnjaci i teolozi.

Ekumenski pokret nastoji spojiti teološku, socijalnu i pastoralnu dimenziju ekumenizma. 

Napredak i zastoji

Ekumenski pokret mnogo je obećavao: nakon stoljeća razilaženja u mišljenju, međusobnog razgraničavanja i osuđivanja, počelo je razdoblje novoga promišljanja, učenja i suradnje unutar zajedničke vizije i cilja, a to je, kako artikulira statut Svjetskoga vijeća Crkava, ”vidljivo jedinstvo u jednoj vjeri po krštenju i u jednom euharistijskom zajedništvu izraženom u bogoslužju, svjedočenju Riječi Božje i zajedničkom životu u Kristu”.

Dijalog o krštenju i međusobnom priznavanju krštenja, uspješno je započet 1982. Limskim dokumentima o krštenju, euharistiji i službi.

Treće međunarodno savjetovanje o vijećima Crkava u Hong Kongu 1993. potvrdilo je da je krštenje zajednički obvezujući element koji potiče kršćane da odgovore na jedinstvo Kristova tijela.

Objašnjenje apostolske vjere, objavljeno u dokumentu ”Vjera i red” 1999. godine, naglasilo je zajednički temelj vjere svih kršćana.

Zajednička pravoslavno-katolička radna skupina sv. Ireneja osnovana je 2004. godine na inicijativu Instituta za ekumenizam ”Johann Adam Möhler” i pojedinih katoličkih stručnjaka za Istočne crkve iz Njemačke, Austrije, Belgije i Nizozemske te traži načine na koje se različite tradicije mogu međusobno obogatiti.

A nedavno su (2020.) surađivali i na izradi dokumenta Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana ”Ekumenski Vademecum”, dokumenta važnoga za prakticiranje ekumenizma na razini mjesnih crkava.

Možemo sa zahvalnošću priznati dobre plodove ekumenskog dijaloga, posebice ponovnog otkrivanja kršćanskog bratstva među članovima različitih kršćanskih zajednica koje jedni druge više ne smatraju neprijateljima ili konkurentima, već braćom i sestrama u Kristu na zajedničkom hodočašću prema punini vlastite darovane ljudskosti.

Nakon početnog entuzijazma i pedesetak godina intenzivnoga ekumenskog iskustva učinjen je napredak na putu prema punom vidljivom jedinstvu, no sadašnja situacija ekumenskog pokreta zahtijeva i kritičko sagledavanje.

Došlo je do vrhunaca, a ujedno i poteškoća, nesporazuma i zabluda. Proces prema zajedništvu kao da je zastao.

Kršćani različitih denominacija vrlo su se brzo usuglasili oko lakših pitanja, ali zastali su kod bitno težih, kao što je, primjerice, pitanje crkvene službe i ekleziologije, ali i razlika stavova o pojedinim etičkim pitanjima.

Tijekom godina pitanja postavljena u ekumenskoj raspravi pomaknula su se s političke na individualnu etiku, posebice u odnosu na seksualno ponašanje.

U prošlosti je postojao veliki konsenzus o ovim pitanjima, a sada su se pojavile dosad nepoznate nove razlike. Dakako, ova pitanja nisu najvažnija u hijerarhiji istina, no imaju golemu emocionalnu snagu te, kako pokazuju nedavni primjeri, i golemu moć podjele.

Premda su i Rimokatolička Crkva i Pravoslavne Crkve sudjelovale i znatno pridonijele radu Svjetskoga vijeća Crkava, Rimokatolička i pojedine Pravoslavne Crkve pokazuju suzdržanost prema punom članstvu u Vijeću.

Toj suzdržanosti pridružuju se i pojedine Protestantske Crkve, neke od njih pokazujući ravnodušnost, pa čak i neprijateljstvo prema ekumenskom pokretu. Pokazalo se da dijalog s drugim kršćanskim Crkvama, kao i s drugim svjetskim religijama i svijetom uopće, nije tako jednostavan.

Otvaranje prema drugim konfesijama kao da je počelo ugrožavati identitet pojedine Crkve sve zabrinutije zbog opadanja broja kršćana u sekulariziranu svijetu globalizacije.

Bavljenje vlastitim identitetom baca sjene na svjetlost kršćanskoga jedinstva: sve se više teži za potvrđivanjem vlastitog identiteta, a sve manje za zajedništvom s drugima.

U Katoličkoj i Pravoslavnim Crkvama i danas neki misle da se u ekumenskom dijalogu otišlo predaleko te pojedine reforme smatraju ”protestantizacijom”.

Ne možemo zanemariti teološku, političku i institucionalnu kritiku ekumenskog pokreta, koja dolazi ne samo od takozvanih fundamentalističkih skupina nego i od nekih starih Crkava i ozbiljnih teologa. Za neke od njih ekumenizam je postao negativan pojam, ekvivalentan sinkretizmu i doktrinarnom relativizmu.

Ekumenskom pokretu u 21. stoljeću očito je potrebna nova jasnoća o vlastitim teološkim temeljima. Bez produbljivanja ovog projekta ekumenizam će postati nejasan i dvosmislen te može biti ideološki izmanipuliran u druge svrhe.

Iznova valja postavljati temeljno pitanje: imaju li partneri u ekumenskom pokretu zajedničko razumijevanje ekumenizma i važnosti dijaloga na putu prema jedinstvu?

Shvaćanje jedinstva ne treba brkati s jednoobraznošću. Jedinstvo shvaćeno kao zajedništvo podrazumijeva jedinstvo u različitosti i različitost u jedinstvu. I ne samo među Crkvama, nego i unutar pojedine Crkve.

Naime, ranije se gajio ekskluzivistički stav, i time svjesna netolerancija protiv onih koji su bili izvan ”jedine Crkve koja spašava”, a danas se oblici netolerancije doživljuju unutar same Crkve te si i vjernici uzajamno odriču pravovjernost s obzirom na određene oblike pobožnosti, tumačenje Biblije ili shvaćanje etičkog temelja morala.

No kao što se jedinstvo ne smije brkati s jednoobraznošću, tako se pluralnost ne smije poistovjećivati ​​s proturječnim doktrinarnim pluralizmom ili indiferentizmom u odnosu na pojedine konfesionalne pozicije.

Dijalog pretpostavlja partnere koji imaju svoj jasan identitet. Tek tada mogu cijeniti drugi i drugačiji identitet te ući u smislen i plodan dijalog. Takav dijalog je mnogo više od obične razmjene ideja – to je razmjena darova koje svaka od dotičnih Crkava daje i prima. U dijalogu možemo učiti jedni od drugih. Rezultat neće biti nekakva ujedinjena nova nad-crkva.

Teologija može degenerirati u nacionalističku, desničarsku, ljevičarsku ideologiju ili u sekularnu utopiju. Primjere svih ovih opasnosti je lako pronaći; ni jedna Crkva niti Svjetsko vijeće Crkva nisu imuni na takve tendencije.

Za zdrav razvoj ekumenskog pokreta u 21. stoljeću bit će potrebno trijezno samokritično teološko promišljanje. Crkve su obavezne na dijalog barem zbog dvaju razloga: teološki, zbog jednaka dostojanstva svih ljudi pred Bogom i Njegova sveobuhvatna spasenjskog nauma; povijesno, jer Crkva ima funkciju uzora kako dijalog i suradnju treba živjeti među ljudima koji drukčije misle i žive.

Ekumenski pokret u našem stoljeću treba revitaliziranu ekumensku viziju, obnovljeni duh i novo opredjeljenje svih i svakoga pojedinog partnera. To ne znači ulaganje napora u osmišljavanje nerealnih utopija, nego življenje već danoga zajedništva te napredovanje korak po korak.

Već danas bismo zajedno mogli učiniti mnogo više nego što činimo: zajednički proučavati Bibliju, razmjenjivati duhovna iskustava, imati zajednička bogoslužja u službama Riječi, bolje upoznati naše zajedničke tradicije, kao i naše postojeće razlike, surađivati u teologiji, u poslanju, u kulturnom i društvenom svjedočenju.

Duhovni ekumenizam i ekumenska formacija posebice su važni za naše tranzicijsko vrijeme kriza i traženja izlaska iz nje.

Dakle, iako se možemo radovati napretku učinjenom u ekumenskom hodočašću u prošlom stoljeću, puno više od onoga što je već postignuto, ostaje za napraviti. Tek smo na početku novog početka. 

Odgovornost za svijet

Početkom 21. stoljeća ekumenska svjetska scena se promijenila: na globalnoj razini, s jedne strane, golem broj bilateralnih i multilateralnih ekumenskih konsenzusa i koalicija, a s druge strane, napetosti, pa čak i nove podjele.

Puki ekumenski aktivizam postaje birokracija bez duše i predodređen je da se iscrpi; akademska rasprava među stručnjacima, koliko god važna bila, izmiče vjernicima i dotiče ih tek rubno. Odgovor na takvu situaciju ne može biti samo i prvenstveno institucionalni i organizacijski.

Sadašnji trenutak zahtijeva vlastiti etos koji uključuje više od deklarativne spremnosti na dijalog – spremnost na međusobno približavanje, pružanje ruke pomirenja i zacjeljivanja rana što nam ih je ostavila povijest te okretanje od sebeusmjerenosti prema svijetu.

Ekumenski se pokret može proširiti jedino produbljujući ga. Podjele u kršćanskom svijetu podjela su u samom iskustvu vjere, a ne samo u doktrinarnim formulama. Stoga je ovom tranzicijskom vremenu nužan duhovni ekumenizam.

Koncept duhovnog ekumenizma nažalost se često koristi da bi se označila sentimentalna, iracionalna i subjektivna duhovnost, tj. djetinjasta želja za zajedništvom kakva ne uzima u obzir crkvenu tradiciju ili ju čak zanemaruje.

Duhovni ekumenizam, međutim, uključuje nauk Svetoga pisma, živu tradiciju Crkava i ishode ekumenskih dijaloga na način da su osobno i potpuno asimilirani te postaju svjetlo i snaga u svakodnevnom životu vjernika.

Prvo mjesto u duhovnom ekumenizmu pripada molitvi. ”Molitva je kisik ekumenizma” – rekao je papa Franjo.

Kršćansko jedinstvo ne može biti samo plod ljudskog truda, ne možemo ga kao ljudska bića stvoriti ili organizirati, nego ga možemo primiti kao dar Duha koji trajno može iznenaditi. Putanja ekumenizma istovjetna je s putanjom kršćanskoga života: ni jednog ni drugoga nema bez trajnog obraćenja.

Konfesionalni identitet i ekumensko obraćenje međusobno se ne isključuju, nego nadopunjuju. Čak, štoviše, međusobno uvjetuju. Obnova i obraćenje srca uključuje i osobne i institucionalne aspekte.

Drugo mjesto duhovnog ekumenizma, odnosno njegov život jest praktični ekumenizam. Jedinstvo Crkve nije samo po sebi cilj. Jedinstvo Crkve je oruđe, znak, anticipacija jedinstva cijelog čovječanstva.

Univerzalni kontekst zalaganja za jedinstvo Crkve ima implikacije za društveno i političko služenje: za svetost života, dostojanstvo ljudske osobe i ljudska prava, za obrazovanje, zdravstvenu skrb, pravdu i mir, za svjedočanstvo ljubavi prema bližnjem, skrb za siromašne, diskriminirane i migrante, za očuvanje stvorenja i, dakako, ne manje važno, za međureligijski dijalog.

Na svim tim poljima možemo i moramo raditi zajedno te nas suradnja može i zbližiti.

Kršćanske Crkve izjašnjavaju se načelno za kulturu mira. Pa ipak je upravo njihov doprinos humanizaciji globalizacije ometen političkim implikacijama.

To je osobito slučaj tamo gdje Crkve postavljaju političke zahtjeve, gdje religijske norme postaju državnim zakonom, time se namećući drugima u pluralnom svijetu.

Ekumenski dijalog ne smije se zaustaviti na apstraktnim teološkim pitanjima ili pitanjima povijesti, nego mora postati uzajamnim izazovom da se upravo u smislu vjerovanja u jednoga Boga pridonese i većem jedinstvu u svijetu te civilizaciji skrbi jednih za druge.

Iz dijaloga temeljena na svjetskom etosu mogle bi proizaći zajedničke obaveze: obaveza nenasilja i strahopoštovanja pred životom; obaveza solidarnosti i pravednoga gospodarskoga poretka; obaveza snošljivosti i života u istinitosti te obaveza ravnopravnosti i stvarnoga partnerstva muškaraca i žena.

Nova svjetska ekonomija može doći samo iz promjene mišljenja i stava ljudi. Kada shvatimo da religije mogu biti jamstvo svjetskog mira, a onda i opstanka čovječanstva, nećemo više insistirati na onome što je među njima različito, nego na onom što im je svima zajedničko, a to je zalagati se za globalnu etiku kao temelj mira, solidarnosti i udruženosti u dobru.

To da je tkogod kršćanin, malo znači ako u svakodnevnom životu očituje netrpeljivost bilo prema sličnima ili prema različitima. Ne nalazeći mir, jedinstvo i pripadnost u sebi, svi mi, kršćani ili ne, skloni smo, traženjem uzroka i posljedica u svojim teoretskim identitetima, zapostaviti praktične identitete u nama samima.

Kao što papa Franjo čini, i kao što može svatko od nas na svakodnevnoj razini, jest ulaziti u dijalog temeljen na uzajamnom poštovanju, prijateljstvu i osobnim susretima. Oni kojima je mijenjati se, prvo smo mi sami. A to je teže nego mijenjati svijet.