Rano je londonsko jutro. Krenula sam kod malih Poljaka koje vodim u školu. U busu sam pročitala jednu priču na portalu Autograf koja je pokrenula lavinu sjećanja na život na Balkanu, ali i na život u Engleskoj.

Upalila sam svjetiljku na mobitelu da osvijetlim put pred sobom kako bih izbjegla susret s nekom od lisica s kojima se nikako nisam, a moguće i nikad neću saživjeti.

Kad čovjek živi u tuđini mnogo više i češće razmišlja o prostoru s kojeg dolazi i nedostaje mu njegov materinji jezik. Razmišljajući o sebi, često pomislim koji je to moj materinji jezik?

Jezikoslovci kažu da je materinji jezik onaj jezik kojim govori majka. Moja majka govori hrvatski – zagrebačko prigorski dijalekt. I sama se priupitam kako je moguće da jedna rođena Banjalučanka, Srpkinja tako tečno govori purgerski prigorski.

Kako god bilo, taj moj materinji jezik nedostaje pa se čita i sluša riječ koja dolazi s voljenog Balkana, a s tog voljenog Balkana dođe svašta. I dobro i loše.

Tako sam neki dan naišla na razgovor dvoje stručnjaka, psihologinje i sociologa o djeci u Srbiji, u Apatinu, koja su smislila igricu nasilnog sadržaja (sadistički role play između krvnika i žrtve) i nazvali je Jasenovac.

Mjesto je to koje sam posljednjih godina mog života u Hrvatskoj više puta posjećivala. Ponekad bih prespavala kod monahinja u nedavno osnovanom manastiru Jasenovac. Upravo ta noćevanja u manastiru su nešto što sam ponijela sa sobom u daleki svijet i što me često misleno vraća tamo negdje u nepregledna polja neshvatljive i nejasne, a opet vrlo opipljive boli.

Sve to potaklo me na razmišljanje na koji način mladom biću treba približiti sunovrate čovječanstva, a da kod njih ne potičemo novo nasilje.

Sad, evo me ovdje, šetam londonskim mračnim ulicama s upaljenom svjetiljkom. Trudim se i molim Boga da ne susretnem lisice. I razmišljam o dvjema ženama koje sam otkrila ovdje u Londonu.

Jedna je ušla u moj život kroz knjigu Jasminke Domas ”Izabrana. Život Edith Stein”. Radi se o Edith Stein, Židovki, časnoj sestri, znanstvenici koja je unatoč tome što je bila katolička redovnica zbog svog židovskog porijekla nastradala u logoru Auschwitz.

Drugu ženu, meni vrlo dragu, upoznala sam na jedan vrlo neobičan način. Jednog lijepog jesenskog vikenda posjetili smo pravoslavni manastir Gatten, antiohijske jurisdikcije na granici Walesa, i ondašnji monasi servirali su mi crni čaj u šalici s printom lika svete Marije Skobcove.

Ne znajući ništa o ženi čiji lik je bio izobražen na šalici osjetila sam duboku povezanost s tom ženom. Kako je to moguće? Ne znam. Poželjela sam ih zamoliti da mi poklone tu šalicu, ali ipak nisam to učinila.

Svakako, planiram sama napraviti print njenog lika na nekoj šalici da me svakodnevno podsjeća na njenu neizmjernu žrtvu monahinje koja je izdavala lažne krštenice kako bi spašavala Židove. Nažalost, njena dobra djela odvela su je u logor gdje je dobrovoljno stala u red smrti kako bi sačuvala jedan drugi život.

Trebamo li djecu učiti žrtvenoj ljubavi kroz priče o životima ovako velikih žena, mučenica? Jedna je katolička, druga je pravoslavna svetiteljka. Nešto ih trebamo učiti kako svijet ne bi potonuo u još dublje sunovrate.

A, to nešto, jedino jest ljubav.